modričaINFO za sve ljude dobre volje
Život prosječnog bivšeg Jugoslovena se pretvorio u horor. Glava mu je u kontejneru, djeca bauljaju sa iglom u veni, starce žderu pacovi u staračkim domovima, nema lijekova, nema doktora, nema sestara, nema bolnica, nema škola, nema budućnosti.
Sve su naše novonastale zemlje ružne, tužne i siromašne. Ne, nije istina da smo se mi za to borili i izborili. Sjeta, bijes i razočarenje pomiješani su u presjeku burne prošlosti i još burnije sadašnjosti koji je za “Glas Srpske” napravila hrvatska književnica i novinarka Vedrana Rudan.
* GLAS: Često ste isticali da je Vaša najveća slabost neizdrživa potreba da kažete šta mislite. Kako je živjeti i govoriti ono što mislite u ovom po mnogo čemu nesrećnom i nesređenom 21. vijeku?
RUDAN: U međuvremenu me ta neodoljiva potreba da govorim i pišem ono što mislim, hvala dragom bogu, napustila. Zbog toga se osjećam mnogo bolje. Kod kuće slušam “Frajle” i plešem uz njih, naručujem ručak iz restorana u blizini kuće, neka kuva ko mora, našla sam ženu koja sve po kući radi umjesto mene, šetam po kiši, da ne vidim ljude, čitam kod kuće knjige kad je krasan dan, hranim mačku Papicu keksićima za operisane mačke i bjesomučno trošim pare koje sam sačuvala za “stare dane”, jer su moji “stari dani” danas i ovdje. Ako lovu potrošim prije smrti, ubiću se. Sve sam se dogovorila sa medicinskom sestrom koja je nježno ubila i svoga tatu i svoju mamu.
* GLAS: Ni o budućnosti ne volite da govorite, ali stigla nam je Nova godina i tada se obično svi nadamo, zaneseno i sanjalački da će nešto od 1. januara biti drugačije. Čemu se Vi nadate?
RUDAN: Ja nemam budućnosti, blago meni. Imam samo danas. Čemu se nadam? Nadam se da ću zaspati bez problema, da se neću probuditi u tri ujutro odmorena kao da je deset, da ću otići u obližnji kafić na kafu u vrijeme kad tamo nema nikoga, da ću u novoj i u svim novim, ako ću ih dočekati, živjeti daleko od glupe, tupe gomile koja svake godine na početku godine sanja kako će joj se dogoditi nešto lijepo, jer ovako dalje ne može. Može, može.
* GLAS: Da li umjetnik može pomoći narodu da uvidi gdje živi, jer političarima više niko ne vjeruje?
RUDAN: Narodu niko ne može pomoći, umjetnici najmanje. Narod pojma nema da umjetnici postoje, jer je “narod” glup ko k….. Veliki je napredak, možda taj narod, ipak, nečim misli, pa više političarima ne vjeruje. Političari su kriminalci u skupim odijelima koji ubijaju potpisima, a ne oružjem. Doduše, neki hrvatski političari su doslovce ubijali svojim rukama, zato danas i sjede u Hrvatskom saboru. Hrvatska je zemlja koja posebno cijeni političare koji svoju funkciju doživljavaju ozbiljno. Zato u časni Hrvatski sabor smiju doći na visoke funkcije samo najveći lopovi i najveći lažovi.
* GLAS: Čitaoci širom bivše Jugoslavije cijene ono što govorite i pišete i način na koji promišljate. Koliko Vam znači podrška i šta za Vas znači ono što napišete?
RUDAN: Nisam opterećena svojom misijom i baš me briga kako me doživljavaju bivši Jugosloveni. Uvijek pišem o onome što mene zanima. Trenutno pišem roman o mužu preljubniku pederu, oprostite, homoseksualcu, sve ih je više oko mene. Žalosno je što ih ima i u hrvatskom političkom i poslovnom životu, a nemaju hrabrosti izaći “iz ormara”. I dok Katolička crkva u Hrvata bljuje vatru na svakog pederčića koji se usuđuje izaći na cestu, u pratnji kordona policije, i mahati zastavicom duginih boja ja moram na ekranu gledati uglednog hrvatskog poslovnog čovjeka koji analizira stanje u Hrvatskoj, a nema hrabrosti jasno i glasno reći da će mu u tome pomoći najljepši hrvatski pjevač. Ne želim reći da homoseksualci ne mogu biti uspješni političari, poslovni ljudi i crkveni dostojanstvenici. Naprotiv, vidimo da mogu, ali dajmo šansu svim homićima. Zajedno ćemo biti jači.
* GLAS: U svakom Vašem javnom obraćanju putem bloga, novina ili TV emisija šaljete snažne poruke, bavite se različitim aktuelnim pitanjima današnjice, govorite jasno o onome što bi trebalo da se mijenja u cijelom sistemu. Smatrate li da pojedinci mogu mijenjati svijet ili barem natjerati one koji mogu da razmisle o tome?
RUDAN: Pojedinci sigurno ne mogu promijeniti svijet, ali snažni pojedinci mogu uspješno obmanuti obične ljude koji se rode opsjednuti potrebom za “vođom”. Za mene govore da sam “drugačija”, a ja mislim da su svi oko mene isti. Ko zna od koga sam ukrala ovu pametnu rečenicu. Elem, ne vjerujem u pojedince, ne vjerujem ni u “narod”. Jedino lova mijenja svijet. Njih jedan odsto koji vladaju svijetom davno su to shvatili, vi ostali vjerujete u svog demokratskog Hitlera, koji će pobiti “njih”, a nama omogućiti da bez frke otplaćujemo kredite. Nada umire posljednja zato većina naroda, vjerovatno, i crkava sa mirom u duši.
* GLAS: Pojmovi sa kojima se svakodnevno susrećemo u vremenu u kojem živimo su kič i šund, dok su nekadašnje vrijednosti zanemarene. Kuda svijet ide i ima li nade za preokret?
RUDAN: Ha, ha. A koje su to “prave vrijednosti”? Ljubav prema bližnjemu svome? Širiti oko sebe mir i dobro? Ne poželjeti partnera bližnjega svoga? Ne učiniti drugome ono što ne bi htio da drugi učini tebi? Ne misliti da su muslimani govna koja će nam doći glave? Ne žaliti milione izbjeglica, ali liti suze nad stotinama bijelih mrtvaca zato jer su bijeli, a bijeli uvijek više vrijede zato jer su bijeli? Ne znam ko je prvi rekao da su ljudi dobri, ali ih j….. “okolnosti” pretvaraju u zvijeri spremne da djetetu “pogrešne” boje prerežu vrat u ime svoga Boga, širenja “mira” i “civilizacije”. Istina o ljudima je da su g…. kojima je vrlo lako manipulirati pa im se događa sve što su zaslužili. Ako nama na ovim prostorima nije dobro, zašto ne pobijemo “naše” koji nas j… već dvadeset godina nego silovatelje tražimo pod turbanima i feredžama? Još juče su naši neprijatelji bili Jovani, Hrvojad i Mujad. Da su ljudska bića pametna, svijet ne bi tapkao u mjestu. Nemojmo se za……, još smo u pećini. Srećom, uskoro će propast svijeta i neka će, nije štetaaaaaaaa, pjevaju naši Cigani. Volim Cigane, jedine ljude na svijetu koji nikome ne čine zlo. J…. onih par kokoši koje drapnu tu i tamo da bi djeci skuvali supu.
* GLAS: Da li se život prosječnog čovjeka u bivšoj Jugoslaviji pretvara u rijaliti i šta nam donosi poplava zabave tog tipa?
RUDAN: Život prosječnog bivšeg Jugoslovena se pretvorio u horor. Glava mu je u kontejneru, djeca bauljaju sa iglom u veni, starce žderu pacovi u staračkim domovima, nema lijekova, nema doktora, nema sestara, nema bolnica, nema škola, nema budućnosti. Sve su naše novonastale zemlje ružne, tužne i siromašne. Ne, nije istina da smo se mi za to borili i izborili. Ima jačih i većih od nas kojima bivša Jugoslavija služi samo kao baza iz koje će letjeti avioni prema iracima, iranima, pakistanima, libijama, sirijama i koji će, preciznije, već jesu, sve te nekad krasne zemlje pretvoriti u ruševine.
Budućnost bez budućnosti
* GLAS: Kada biste se vratili mislima unazad dvije-tri decenije i pokušali napraviti paralelu sa životom danas, šta bi Vam najviše nedostajalo?
RUDAN: Jako teško pitanje. Dok sam živjela u Jugoslaviji jedva sam čekala da je nestane i da najzad budem “slobodna”. Danas jesam “slobodna” od života pa mi nedostaje “ropstvo” u kome sam nekad živjela. Šta posebno? Zvuči glupo, nedostaje mi nada koja je nekad rasla u svima nama da će jednom, u budućnosti, biti bolje. Došla je budućnost u kojoj samo najvećim kretenima koji žive na ovim prostorima nije jasno da smo u budućnosti ostali bez budućnosti.
31.12.2015 14:05 | Razgovarala: Aleksandra Madžar
Izvor: Glas Srpske
