Home / NOVOSTI / HRONIKA / Promocija knjige Marka Raulića Đukića Život u poeziji *(FOTO+VIDEO)

Promocija knjige Marka Raulića Đukića Život u poeziji *(FOTO+VIDEO)

Марко Раулић Ђукић, аутор књиге

U okviru manifestacije Gajkovo pjesničko proljeće u Srpskom kulturnom centru Modriča u veoma toploj atmosferi 25. aprila 2019. godine održana je promocija knjige Marka Raulića Đukića Život u poezije koja je posvećena životu i stvaralaštvu ovdašnjeg pjesnika Todora Toše Jovanovića koji je skoro tragično završio ovozemaljski život. Tako su se u jednoj večeri srela tri modrička pjesnika i tri dobra prijatelja: Zdravko Gajko Popović, Todor Tošo Jovanović i Marko Raulić Đukić. Imao sam čast i zadovoljstvo kazati par svojih impresija o knjizi u tekstu pod naslovom
Biti samo svoj
Svi se mi rađamo kao samo svoji, kao jedinstveni i neponovljivi sa nekim skrivenim genom dalekog pretka generacijama izmijenjenim do neprepoznatljivosti. Već nas po prvom plaču majke raspoznaju u porodilištu – kod jednih je dubok i okrugao, kod drugih visok i piskav, kod trećih širok i blag, kod četvrtih ljutit i oštar… i tako svi različiti po boji, jačini i tonu. I prvi su nam osmijesi posebni – samo očima ili obrvama, samo usnama ili nosićem, samo jagodicima ili cijelim obraščićima, široki od uha do uha, ili visoki od brade do čela… milioni različitih cvjetova u tome prvom osmijehu. Prva gugutanja su priča za sebe od onih dubokih i grlenih golubijih, preko vrapčijeg cilikanja do razdraganog cvrkuta laste. Teško je reći kada počinjemo da ličimo jedni na druge – da li je to od oponašanja pokreta i glasova roditelja ili rodbine, ili od trenutka kada dječacima oblače plavo, a djevojčicam ružičasto, kada nas uče da majku zovemo mama, a ne gaga ili dada ili kad nas uče da glas o pišemo kao kružić, a ne kao kvadratić ili da računamo u dekadnom a ne u nekom drugom sistemu, na primer, binarnom… Možda baš tada počinjemo da gubimo ono svoje (svoju boju, ukus i miris), a možda i kasnije kada sami hoćemo da se češljamo poput Marka, da štucujemo brkove kao Gligor, da se šminkamo kao Milena, da vrcamo guzom u hodu kao ona (ama, znaš koja da ti ne pričam), da vozimo auto kao Ozren, da smo članovi onoga a ne ovoga, da pijemo ono a ne ovo, da se smijemo onome a ne ovome… i tako se utapamo u neku jednoobraznost, neko sivilo, dovode nas pod konac, pod Jus ili neki drugi standard. Tako je to, nažalost.

Они су бесједили о књизи – најљепше што су знали – s Dejan Stojanović Ćirin, Marko Raulic i Ozren Savičić.

Međutim, nisu svi takvi. Ima ljudi koji, svjesno ili nesvjesno, koji neće ili ne mogu, da pristanu na to ujednačavanje, na tu uravnilovku, na standardizaciju, nego koji cijelog života ostaju samo svoji, onakvi kakvi su rođeni, žive, rade, misle i osjećaju jedinstveno, po svome srcu i duši, koji misle svojom glavom i na svoj način, ostaju jedinstveni i neponovljivi. O takvom jednom piše Marko Raulić Đukić u knjizi Život u poeziji. Riječ je o Markovom drugu iz djetinjstva, iz školskih dana, iz zajedničkog momkovanja, iz stvaralačkog procesa, iz zrelih dana i poznog doba… riječ je o Todoru Toši Jovanoviću koji je rođen 28. januara 1945. u Miloševcu na obali rijeke Bosne između gradova Modriče i Šamca, a tragično i prerano završio život 19. septembra 2018. godine u Doboju. Neposredno poslije tragičnog kraja pričao mi je autor knjige o posljednjem razgovoru sa Tošom u trenutku kada je došao da ga posjeti već dobro bolesnog i iznemoglog. Citiram Tošine riječi prema Markovom kazivanju: „Markane, ovo se polako primotava kraju, bilo je kratko i lijepo, ali mi nije žao jer sam živio kako sam htio, radio sam šta sam htio i kako sam htio, družio se sa kim sam htio, pisao o čemu sam htio i kako sam htio i umrijeću kad hoću i kako hoću.“ Marko je to shvatio samo kao Tošinu igru riječi koja će se, nažalost, u istoj sedmici potvrditi kao puka stopostotna istina. Zaista, Tošo je cijeli život živio osobeno, jedinstven i neponovljiv, nikome sličan ni po načinu življenja, ni po ambiciji i željama, ni po načinu mišljenja i stvaranja, dosledno i tvrdoglavo samo svoj. Živio je u samoći i tišini skromne kućice na kraju sela uz gustu i tajanstvenu šumu, bez trke za većim prostorom i komforom, za električnim uređajima i motorima, za luksuzom i visokim standardom… Bez svega se moglo osim bez tišine i poezije, bez mirisa šume i ptičijeg pjeva. Kada je jednog dana krenuo na onaj svijet ostavio je tu oronulu kućicu kraj šume da traje još kratko poslije njega i pjesme da traju dok je ljudi koji vole poeziju.
Cijela Markova knjiga govori o toj Tošinoj i životnoj i stvaralačkoj samosvojnosti koja ga nama, koji trčimo za profitom i luksuzom, čin neobičnim, svojeglavim, jogunastim i čudnim. On je nama bio čudan i nerazumljiv, a mi njemu nismo, ni on samom sebi, naprotiv, već u prvoj zbirci pjesama Đavolji vihor, u pjesmi Ciganski tesament, u sudbini Stanka Kolebice, Ciganina i maestra na violini, Tošo je jasno raspoznao svoj životni put, svoju sudbinu, sudbinu umjetnika koji živi samo sa pjesmom i za pjesmu koji će jednog dana da ostavi samo svoje pjesme kao oporuku kao što je i stari Ciganin ostavio svoju violinu: „ostavljam te samu kao oporuku / da ne truneš sa mnom / u crnom sanduku.“

Живот у поезији – пјесник о пјеснику, пријатељ о пријатељу, Марко Раулић Ђукић о Тодору Тоши Јовановићу

Tek danas, kada ostavimo po strani Tošin život samotnjaka i osobenjaka, uvijek zamišljenog i odsutnog, u nekim svojim svjetovima i oblacima, sa vječitim kačketom ili crnim šeširom u svečanim prilikama, naćemo se oči u oči sa njegovih devet zbirki pjesama: 1. Đavolji vihor – 1994, na 90 stranica 65 pjesama; 2. Raspeće uma – 2000, na 96 stranica 58 pjesama; 3. Sabotaža svijesti – 2002, na 100 stranica 67 pjesama; 4. Muzika tišine – 2003, na 90 stranica 64 pjesme; 5. Budnost uma – 2007, na 100 stranica 78 pjesama; 6. Kamena tišina – 2009, na 80 stranica 57 pjesama); 7. Sekundarni život – 2011, na 100 stranica 76 pjesama; 8. Uvid u nevid – 2013, na 132 stranice 101 pjesma i 9. Premetačina duše – 2018, na 86 stranica 67 pjesama. Na 874 stranice čekaju nas 633 pjesme, opus dostojan poštovanja i divljenja. Bez namjere da poredim Tošu i Milana Rakića prisjetio sam se da je Rakić ušao u sve antologije srpskog pjesništva i sve istorije srpske književnosti sa samo pedesetak napisanih pjesama. U te 633 Tošine pjesme naći ćemo cio jedan život i Tošin i naš, šumu simbola, rijeku rima, bezbroj slika, beskraj misli, poplavu emocija i neku kosmičku muziku jezika. Eto, kroz taj i takav Tošin poetski svijet Marko Raulić

Глигор Муминовић, рецезент – баш је цакани

Đukić vodi čitaoca, pomaže mu da se lakše kreće kroz svijet pjesničke imaginacije, da mu približi neke metafore, simbole i alegorije. Sa ovih devet zbirki pjesama Tošo je sebi za života podigao najljepši spomenik, a Marko je knjigom Život u poeziji taj spomenik učinio većim i ljepšim i vidljivim i nama koji smo Tošu manje poznavali, manje čitali, držali ga za osobenjaka i pomalo čudaka, ne sluteći kakvo se bogatstvo krije u njegovom pjevanju, bogatstvo ravno pjevanju mnogih onih koje smo već proglasili klasicima srpske književnosti. Toši se to nije dalo zato što je bio nenametljiv, zato što je bio daleko od velikih izdavača i kritičara, ali i zato što je bio naš, a ono tuđe je uvijek ljepše, veće, bolje i značajnije. Jedan stih iz Tošine Autobiografske pjesme glasi Neka nama Toše i zaista Neka nama Toše i Neka nama Marka da u njihovom kazivanju prepoznajemo mudrost življenja i ljepotu stvaranja i Neka nama svih vas koji dolazite na ove večeri da ima ko voljeti pjesmu i pjesnike i čuvati ih od zaborava. Hvala vam na pažnji i prašćajte što ne znadoh ljepše besjediti o Toši i Marku!

Кафица послије промоције – Глигор је овај најљепши – s Milenko Popovic, Marko Raulic i Милена Дрпа.

Autor: Gligor Muminović

Obrada /  foto / video: Modričainfo

 

U nastavku dodajemo naš video snimak tj. intervju sa Markom Raulićem snimljen juna 2017. godine.
Razgovor pripremio i vodio Slađan Jeremić.
Režija i produkcija: Zlatko Huravik / Modričainfo

Facebook komentari

komentari

x

Check Also

Ilegalno priređivali igre na sreću, inspektori oduzeli aparate

MODRIČA – ​Inspektori Odjeljenja za inspekcijski nadzor Republičke uprave za igre na sreću otkrili su juče u Modriči dva slučaja ilegalnog priređivanja igara na sreću. “Neovlašteno priređivanje igara na sreću ...