Home / SPECIJAL / IZDVOJENO / KOLUMNA: O javnom informisanju i medijima – koji, kakvi, čiji…?!

KOLUMNA: O javnom informisanju i medijima – koji, kakvi, čiji…?!

Povod ovom tekstu, koji nazvasmo kolumnom, je skorašnja 29. Sjednica Skupštine opštine Modriča, a na čijem dnevnom redu, pod tačkom 12 stoji sledeće: “Informacija o aktuelnim pitanjima informisanja i javnog obavještavanja građana na području opštine Modriča.”

Moram priznati, jako sam znatiželjan o čemu će se raspravljati, a posebno koja su to “aktuelna pitanja informisanja”?
Budući da nemamo uvida u skupštinska dokumenta kao ni javnost, te samo možemo nagađati o čemu se zaista tu radi, i na kraju, nakon sjednice samo očekivati neki kratki izvještaj sa skupštine i poneku plasiranu, tj. bolje reči, “uglancanu” informaciju.
Portal modričainfo nije nigdje zvanično registrovan, on je privatni portal pa po izvjesnim tumačenjima nismo niti medij… Ali, da li je to zaista tako.
Koja je razlika između medija, konkretno “internet portala” kao novih elektronskih medija i javnog informisanja koje provode klasični komercijalni mediji ili javni servisi.
Stav urednika ovog portala: internet portal modričainfo je elektronski medij . Isto tako, ovaj portal nije javno glasilo, niti je klasični komercijalni medij ili javni informativni servis i nikada se tako nismo niti predstavljali.
Ali, isto tako imamo pravo se baviti informisanjem i po tom osnovu imati tretman medija. To kaže i sam Zakon, pa citiramo:

ZAKON  JAVNOM INFORMISANjU
(prečišćeni tekst)
(Objavljen u “Sl. glasniku Republike Srpske”, br. 10/97)
I- OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
Javno informisanje je slobodno.
Sva pravna i fizička lica imaju pravo da se bave javnim informisanjem.

………

Novi Zakon ili drugačije tumačenje nismo uspjeli naći. Mislimo da taj prvi član govori dovoljno i sam za sebe…

Na ovu temu i pitanja koja iz nje  proizilaze, možda najbolji odgovor je naveden u prilogu koji je objavio Mondo, i u kojem govore stručnjaci iz ovih oblasti.
Taj prilog prenosimo u cjelosti.

Uvodni komentar: Zlatko Huravik, urednik portala modričainfo

MONDO: Zašto (ne) vjerujemo internet portalima

Potaknuti saznanjem da neke neke zvanične ustanove u RS, ali i BiH internet portale ne svrstavaju u “ozbiljne” medije, odlučili smo da pitamo – zašto.

Novinari našeg portala nekoliko puta su se suočili sa nemogućnošću da rade svoj posao kako treba, jer predstavnici nekih zvaničnih ustanova nikad nisu čuli za nas. Adresu naše redakcije skidali su sa mejling liste, a na neke obećane intervjue čekamo već mjesecima. Bili smo čak i svjedoci izjave: “Šta ima neki internet portal da piše o nama”.

Više je, naravno onih koji nas poštuju i uvažavaju i izuzetno smo ponosni na dobru saradnju sa većinom ustanova od javnog značaja. Ipak, ne sa svima.

Da li je tradicionalno poimanje medija kod nas preduboko ukorijenjeno da bi relativno novi mediji bili ozbiljno shvaćeni? Da li je internet “bauk” rezervisan samo za gejmere i trolove? Ili je možda riječ o tome da ljudi ignorišu ono što ne razumiju?

A možda mi i kolege sa drugih portala prosto ne radimo svoj posao dovoljno dobro.

Odgovor smo potražili kod stručnjaka.

Borislav Vukojević

Istraživač u Institutu za društvena istraživanja pri banjalučkom FPN-u Borislav Vukojević kaže da svaka nova tehnologija prolazi određene faze, od nastanka, preko masovne upotrebe do stepena u kojem se tehnologija posmatra kao “nešto normalno”.

“Mi smo u fazi masovne upotrebe interneta, odnosno portala, ali još uvijek nismo pripadnici tzv. informacionog društva, gdje se informacija mijeri prema kriterijumu korisnosti, a ne isključivo dostupnosti.

Kako se informiše Đorđe Vuković? Nemam primarni izvor informisanja. Pratim sve medije, pa sastavljam mozaik različitih gledišta na ono što me interesuje. Navikao sam da dan počinjem sa novinama, a završavam sa informativnim emisijama koje, ako propustim na televiziji, pregledam na internetu. Radio, na žalost, slušam samo tokom vožnje ili u kafiću, kaže Đorđe Vuković.


S druge strane, neprihvatanje portala kao “ozbiljnih” medija se ogleda u nedostatku medijske pismenosti, koja je postala ključna kompetencija. Na kraju, političke partije i druge interesne grupe ne vole internetske medije jer ih je ipak mnogo teže kontrolisati nego klasične. U tim okolnostima je najlakše udariti na kredibilitet internetskog portala, jer kada se jednom nešto objavi, postaje nemoguće zaustaviti širenje”
, kaže Vukojević.

Politikolog Đorđe Vuković smatra da postoji nekoliko razloga za ovu pojavu.

“Prije svega imamo jedan kulturni paradoks. Ovdje ljudi tradicionalno ne vjeruju novotarijama iako svi trče za njima. Trče zato što su u modi, kao za statusnim simbolom, a ne zato što su osjetili potrebu ili prepoznali prednost. S obzirom da brzopleto i površno zauzimaju mišljenje o njihovoj svrsi, značaju, smislu, brzo se i dezorjentišu. Tako je i sa internet portalima”, naglasio je Vuković za MONDO.

Prema njegovim riječima, podjela medija na ozbiljne i neozbiljne na osnovu platforme ili forme je – besmislena.

Đorđe Vuković “One vaše kolege koje znaju šta je novinarstvo, šta su komunikacije, koje imaju čvrste temelje u ličnim profesionalnim i etičkim kodeksima, a uz to se stalno usavršavaju i idu u korak sa vremenom, sigurno ne razvrstavaju medije na ozbiljne i neozbiljne po tome da li je gledaju, čitaju ili slušaju, već valjda po tome kako rade, koliko su brzi, pouzdani, aktuelni, objektivni.
“Zbog prirode posla kojim se bavim, neophodno je da pratim sve medije, ali moj primarni izvor informisanja su internetski portali. Radio slušam jedino u automobilu zbog servisnih informacija i muzike, novine čitam zbog uvida u uređivačke politike medija, a televiziju koristim uglavnom u svrhu zabave (poneki film, obrazovna emisija i slično). Portali su mi primarni izvor, jer imam potpunu kontrolu nad onim šta želim pročitati, pogledati ili proslijediti nekome drugom”, ističe Borislav Vukojević.

O komentarima iz zvaničnih ustanova, kako kažete, ne bih trošio riječi. Pitajte ih prema kojim kriterijumima ocjenjuju kakvi su mediji: činovničke lojalnosti, partijske poslušnosti, stepena koruptivnosti, količine sadržaja za kancelarijsku razbibrigu, šta li već?”, ističe Vuković.

A ipak, i među nama ima “kukolja”, priznajemo.

“S druge strane, zaista treba priznati da nije svaki internet portal dostojan da se nazove sredstvom informisanja. Mnogo je tu nereda, da ne kažem da je haotično. Od izmišljotina do prostakluka, od besmislica do bjesnila. Potrebno je i medijske pismenosti, strpljenja, iskustva i vještine da se javnost navikne na nove medije, a da oni istovremeno utvrde principe svog rada, zasluže povjerenje publike i počnu da odgovaraju za svoje greške”, dodaje Đorđe Vuković.

Šta informativni portal mora da ima da bi bio sredstvo informisanja?

“Portal mora imati sve što i bilo koji drugi medij. Od impresuma do uređivačke politike, od prijatnog dizajna do pismenih novinara, ali prije svega, mora da se ustoliči na medijskoj sceni aktuelnim i argumentovanim tekstovima prepoznatljivim senzibilitetom i kritičkom distancom prema društvenim događajima, političkim procesima itd.”, kaže Vuković.

Borislav Vukojević nam je objasnio i šta relevantan portal NE TREBA da ima.

“Kao u svakom drugom polju, tako i na internetu postoje portali koji su ništa drugo do propagandna glasila partije ili neke interesne grupe. Da bih neki portal uopšte uzeo u razmatranje, on mora imati transparentnu vlasničku strukturu, što je kod nas jako rijetko.

Drugi kriterijum koji uzimam u obzir je motiv medija, tj. da li ima primarnu namjeru da informiše ili da ubjeđuje. Na primjer, ne koristim portale i lične blogove koji imaju neprovjerljive izvore informacija, jer smatram da je u doba novih mediji to najvažnija osobina – verifikacija, provjerljivost.

Takođe, ne volim kada portali nemaju profesionalnu uređivačku politiku, pa tako nerijetko viđamo tekstove koji nemaju nikakav opšti društveni interes, već se objavljuju zbog nekog pojedinca i njegovih interesa. Međutim, najveća boljka portala je hipersenzacionalizam, tj. naslovi tipa: ‘Pogledajte!’ ‘Nećete vjerovati’ i ‘Šokantno!’”.

Problemi domaćih internet portala
Postoje dvije vrste portala: prvi su dio već postojeće medijske kompanije, dok su drugi potpuno novi medij koji “od nule” gradi svoju uređivačku politiku. Problem prvih je isti kao u klasičnim medijima, a to su autocenzura i senzacionalizam. Drugi tip portala najviše pati od nepoznavanja principa odgovornog novinarstva, jer imaju mnogo više potencijala da obavljaju pravu ulogu medija. Naime, portali važnost najčešće određuju na osnovu drugih medija; aktuelnost i brzina su najvažniji, pa nerijetko imamo netačne i neprovjerene informacije; trka za klikovima i reklamama dovodi do hipersenzacionalizma, gdje su izvori upitni i neprovjerljivi. Dakle, mislim da portali najviše griješe u biranju izvora i promovisanju hipersenzacionalizma (što rade i drugi mediji, ali su internetski posebno uspješni u tome), kaže Vukojević

Internet je, uslovno rečeno, osmišljen kao poligon slobodne misli. A ta sloboda može da bude i najveće iskušenje za internet medije, smatra Đorđe.

“Najveća zamka interneta krije se upravo u toj njegovoj najvećoj prednosti, potencijalu da bude poligon slobodne misli. Kao što znamo nije svaki izliv mentalnog stanja misao, nije svaki rafal frustracija misao, nije ni svaka umobolština, napad mržnje, ljubomore, lične ili političke odmazde, nepromišljena procjena…

Da bismo imali poligon za slobodna mišljenja moramo prvo biti slobodni ljudi, oblikovati mišljenja utemeljena na nekim znanjima, oplemenjena nekim odovornostima, orjentisana pitanjima od javnog značaja i šta sve još ne. Buvljak koječega nije poligon mišljenja. OK. Za to nije kriv internet, ali dok njega nije bilo nismo ni znali koliko je idiotizam masovna pojava.

Tu, dakle, prvenstveno mislim na mogućnost anonimnog komentarisanja, obesmišljavanja javne debate na internetu, da li svjesno djelovanjem botova ili stihijski, ostavljanjem mogućnosti da dokone neznalice vrijeđaju ljude, narode, koga i šta sve ne.

Zamislite da štampa objavljuje sva pisma čitalaca, da radio stanice ili tv kuće dopuštaju svakome da priča šta i koliko hoće. Zar bi to bila sloboda mišljenja? Oni koji žele da prave portale moraju znati granice između slobode i njene zloupotrebe”, istakao je Vuković.

Činjenica je da u našem dijelu planete trendovi tradicionalno kasne. Možda je problem u tradicionalnom shvatanju medija?

“Kod nas jeste uglavnom ukorijenjeno tradicionalno poimanje, ali to nije dobro, jer iz naše istorije vučemo previše komunističkog medijskog sistema i ponašanja. Na primjer, većina ljudi će umjesto javni servis reći državni servis, iako to nije isto. Isto tako, načela uređivanja u tom sistemu su bila propagandno usmjerena, što bi novi internetski portali trebali mijenjati. Informisanost zavisi od motiva vlasnika i/ili urednika, bilo da se radi o novim ili klasičnim medijima”, kaže Vukojević.

Đorđe Vuković smatra da smo zadržali jednostranu komunikaciju.

“Tačno je da se zadržala tradicionalna potreba za jednostranom komunikacijom, u kojoj s jedne strane imamo one koji plasiraju informacije i gotova mišljenja, stavove o događajima i s druge strane one koji ih nekritički usvajaju. U pitanju je ili starija publika ili dio primitivnijeg svijeta koji i dalje vjeruje da je tačno samo ono što je bilo na dnevniku ili naslovnici novina. Takvima je lakše i manipulisati.

Međutim, nove generacije su već čeljad interneta, ovisnici o tviteru, fejsbuku, instagramu, mobilnim telefonima. Oni reaguju drugačije, ali traže i drugačije sadržaje. Nisam siguran da su istovremeno i manje podložni manipulaciji. Šta više! U tom bezobalnom prostoru, moru informacija, dezinformacija, trivijalnosti, teže je razlikovati istinu od laži, dokaz od podvale, informaciju od komentara.

U svakom slučaju, navike publike se mijenjaju, tradicionalni mediji postaju nezaštićena vrsta. To što još vidimo njihova preparirana tijela, vještačku kožu, što nam se čini da još odzvanja eho njihove nekadašnje strašne rike, što političari i tajkuni još pucaju u njih, ne znači da su opstali”, smatra Vuković.

Izvor: Mondo

Ovdje doadajemo i kolumnu Dragana Jerinića objavljenu u Nezavisnim novinama.

Zakon o medijima

Dragan Jerinić
Dragan Jerinić
Udruženje novinara sredinom mjeseca uputilo je medijima u Republici Srpskoj nacrt prijedloga zakona o medijima kako bi imali dovoljno vremena da se upoznaju sa njegovim sadržajem.U septembru su predviđene i javne rasprave u Banjaluci, Bijeljini, Istočnom Sarajevu i Trebinju. Tek nakon toga, kada novinarska zajednica Republike Srpske iskristališe ovaj nacrt, on će biti upućen u Narodnu skupštinu, preko kluba odbornika, u proceduru usvajanja.Već nakon upućivanja nacrta zakona medijima počela je rasprava o njemu samom; zašto je sada pokrenuta inicijativa, kome je potreban, na koga se cilja i slična pitanja. Što je dobro i poželjno.Bilo je i direktnih napada, neosnovanih i zlonamjernih, i to od strane kolega iz federalnog udruženja, da se navodno pokušava uvesti cenzura na internet portale, nove medije koji su kao simbol slobode govora. Naravno, nijedna od tih tvrdnji nije tačna.Krenimo redom. Aktuelni zakonski okvir koji važi u Republici Srpskoj koji tretira medije naslonjen je na Zakon o informisanju, koji je početkom devedesetih prepisan iz bivše Jugoslavije, i nakon toga niko ga nije ni pokušavao osavremeniti, prilagoditi novim okolnostima.Mediji od devedesetih pa naovamo su se potpuno promijenili, tehnološki osavremenili, postali su brži u prenosu informacija, ali i znatno brojniji, od dnevnih novina do radio i televizijskih kuća. Promijenjene su okolnosti, životne, ekonomske.Razvoj interneta i njegova potpuna dostupnost većini građana stvorili su nove medije, portale, koji su zakonski potpuno nedefinisani. Oni ne postoje u Zakonu o informisanju i upravo to je bio prvi i osnovni motiv za izradu nacrta zakona o medijima.Drugo, danas na medijskoj sceni imate svega i svačega, potpuni izbor, preko komercijalnih do novih medija. Ali u svoj toj brojnosti i raznovrsnosti najmanje ima odgovornosti, stradali su profesionalizam i poštivanja kodeksa od onih koji uređuju i plasiraju informacije preko tih medija.

Haotično stanje gdje svako, od običnih građana do javnih ličnosti, može postati žrtva klevete, laži i podvale pojedinaca koji, frustrirani svojim statusom u društvu, ličnim izgledom, promašenim životnim ciljevima ili ko zna čime još, odluče uložiti od 50 do 100 KM da bi registrovali domen na internetu. I ništa više.

Igra govora mržnje, kleveta i političkih podmetanja može da počne i traje, širi se svakim danom na sve slojeve društva, opasno i zarazno bez ikakvih ograničenja. Nema poštovanja nikakvih kodeksa, konvencija… I jedan dio klasičnih medija podlegao je toj vrsti izvještavanja.

Veliku odgovornost za sadašnje haotično stanje na medijskoj sceni upravo snosi aktuelna vlast jer nije vidjela, osjetila da se vremena mijenjaju i potrebu da se zakonski ta oblast treba regulisati. U vlasti ima previše “filozofa” koji samo pričaju, a ništa konkretno ne urade.

Njihova inertnost u stvari je natjerala Udruženje novinara da stvari pokrene sa mrtve tačke i napravi nacrt zakona o medijima, veoma sličan onima koji su već usvojeni u zemljama regije, Srbiji i Hrvatskoj.

Zakon koji je usklađen sa Evropskim konvencijama i standardima i koji od vlasnika i urednika novih medija traži samo jedno, a to je da budu upisani u Registar javnih medija, i da bi na osnovu toga mogli ostvarivati prava, kao, na primjer, za objavljivanje oglasa, ali i preuzeti odgovornost za ono što objave.

Nema tu ni riječi o cenzuri, političkoj kontroli ili nečemu sličnom, već samo skup pravila koja treba da poštuju svi oni koji bi da ih društvo tretira kao medij. Ovaj nacrt zakona će napadati oni koji se kriju iza slobode govora, a u stvari šire mržnju i klevetaju zato što im to neko plati, reket ili prilog, ili iz ličnih frustracija. Oni će se sami prepoznati.

A možda je to i najveća vrijednost koju će donijeti ne samo sam zakon koliko rasprave o njemu, jer će se izdefinisati koji su profesionalni, odgovorni mediji, a koji se samo predstavljaju kao takvi, kriju se iza tog medijskog paravana igrajući po sasvim drugim pravilima.

Izvor: Nezavisne novine

 

Facebook komentari

komentari

x

Check Also

Organizovano Donatorsko veče „I ja sam uz Modriču“ : PREPOZNATA VIZIJA DR MILANA JELIĆA

MODRIČA – U Modriči je organizovano Donatorsko veče „I ja sam uz Modriču“, a prikupljena sredstva biće usmerena u dalji napredak FK Modriča. Manifestaciju je podržala predsednica RS Željka Cvijanović, ...