Home / NOVOSTI / HRONIKA / GLIGOR MUMINOVIĆ: Ravnopravnost polova ili Među brezama (monodrama)

GLIGOR MUMINOVIĆ: Ravnopravnost polova ili Među brezama (monodrama)

Danas objavljujemo prvu od šest monodrama iz knjige Gligora Muminovića “U ogledalu”. Ipak, ovdje ćemo da ponovimo i najavu autora, u cjelosti:

Poštovani posjetioci ovoga portala, skoro je iz štampe izašla knjiga GLIGOR MUMINOVIĆ: U OGLEDALU Knjiga sadrži šest monodrama: Ravnopravnost polova, Seljak i gospodin – dva u jedan, Biti čovjek, Engleska kultura i progres, Ljubav seljančice i Doba velikih laži i ispiranja mozgova. To je pokušaj da se neke ovovremene moralne devijacije na duhovit način stave u ogledalo i da se u njemu pretvore u svoju suprotnost. Svaka monodrama je, prije nego su uknjižene, objavljena na Gligorovoj fejsbuk stranici i tamo afirmativne komentare i najmanje po pedeset lajkova. Eventualno čitanje ili izvođenje na pozornici svake od njih traje od najmanje jedan do najviše dva sata. Autor nikome ne garantujem da čitanje ove knjige nije čisto gubljenje vremena pa prema tome nemate pravo od njega trežiti naknadu za izgubljeno vrijeme
Gligor Muminović

 

Ravnopravnost polova ili Među brezama

(Srednjovječan muškarac sjedi za radnim stolom. Iz jedne latice izvuče album, obrisa rukavom prašinu sa njega i ukaza se ime Nevena. Listajući album priča nekada se obraćajući publici, nekad sebi, nekad albumu, nekad zamišljenom sagovorniku, nekad likovima o kojima pripovijeda, nekada daljini i zaboravu.) Znaš, kad moja Lena sa djecom ode kod sestre u Banju Luku i kaže da će ostati tri dana, to je garant najmanje sedam, ako nije i cijelih deset. Tada ja izvadim iz podruma iza drva, tamo Lenče nikada ne zaviruje, ovaj album sa Neveninim slikama i razgledam po cijeli dan. Eh, kakva je ta nevrijeme i poplava bila! Profesorica jezika i književnosti. Nekako u isto vrijeme smo počeli raditi u školi. Ja vječiti zanovijetalo, a ona kao promaja. Gdje god dođe, iza nje ostaje čist zrak, sa njom si uvijek bio načisto na čemu si. Bože, kako su je nervirale moje besmislice, ležernost i zagonetke. Kažem joj pola u šali, a pola u zbilji, ni danas ne znam čega je bilo više, prije će biti ovoga drugog ‘Neno, što se meni nešto ljubi s tobom!’ Plane kao nožem ubodena: „Ljubi se sa materom, muški idiote!“ Zarumeni se, pokupi svoje papire i iščepi iz kabineta za tren. Znao sam da taj dan nema nadmudrivanja sa Nenom o ravnopravnosti polova na terasi tačno iznad rijeke. Nedostaje mi to cijeli dan i veče, ali rođeni zakeralo, ako nema koga drugo načepiti, nagaziće samog sebe. Ili jedan dan je meračim onako elegantnu i izazovnu pa joj kažem: ‘Neno, mogla si mi malo dati!’ „Dobićeš malo sutra,“ kaže ne pogledavši me. ‘A može li malo sutra, a malo danas?’ priupitam tobože ozbiljno. Odjednom mi priveza šamarčinu da ne znadoh šta bi. Dok dođoh sebi, ona već istisla na vrata. Bridi me onaj jedan obraz, a crvene se oba. Tada sam znao da će ono malo biti kad – tad.
Nevena je još dok je studirala postala aktivan član Feminističkog pokreta. Išla na neke proteste, lijepila proglase, pisala reportaže, organizovala tribine… svašta nešta, žestok borac za ženska prava. Evo je na ovoj slici kako cijela plamti za nekom govornicom. (Dugo zagleda i briše sliku.) Ja taj njihov pokret nikada nisam razumio, sve mi se činilo da se one bore da budu muškarci, a ne da budu bolje i veće žene. Za mene su žene uvijek bile svetice i božice, vile i čarobnice – imale su ljepotu, šarm, dušu, toplotu, nježnost… mnogo toga čega je Bog bar upola manje dao muškinju, a onda taj osjećaj materinstva da si nekome dao život, nosio ga kraj srca, zadojio ga svojim mlijekom… Sve je to za mene ženu činilo mnogo vrednijom i značajnijom od muška, a one hoće da budu ravnopravne. To je za mene značilo spuštati se na mušku grubost, neosjetljivost, neotesanost, bahatost… a ne uzdizanje na nešto bolje, ljepše, više… O tome smo satima raspravljali na terasi nad rijekom i uvijek odemo svako sa svojim pčelama u glavi. Obično počne sa teškom artiljerijom. Znam li ja koliko žena godišnje muški idioti ubiju iz ljubomore, koliko ih na smrt prebiju, koliko ih siluju, koliko ih iz kuće izbace na ulicu, koliko ih trudnih ostave, koliko ih neće da čuje za djecu koju su sami pravili, koliko, koliko, koliko… i sve to navede u tačnim brojkama po godinama i državama. Slažem se sa njom da budala ima napretek i da te nesretnice treba čuvati i braniti, a idiote nemilosrdno kažnjavati, ali da ne mogu da shvatim da hoće da budu u svemu ravnopravne sa muškarcima kada su u mnogo čemu bolje od njih. Ona nastavlja svoje lekcije – znam li ja koliko žena ima u parlamentima, vladama, diplomatiji, vojsci, policiji… i to sve navodi u brojkama po državama i godinama, naravno, po njenom mišljenju kod nas najgore stanje, a po mome najbolje. (Ustaje pa energično hoda po pozornici.) E, mene tada pravo spiri: Kud ćete tako lijepe, čestite, pametne, ljudske… u pizdu materinu u parlamente, vlade, diplomatiju… znate li koliko tamo ima laži, podvala, prevara, niskih udaraca… zna te li da to nije ni za čestite muškarce, a kamoli za vas ovako krhke, nježne, časne, iskrene… Znaš li ti da se u vojsci i policiji prosipa krv i da su im ruke krvave do ramena i da tamo nije mjesto za one koje su stvorene za ljubav i materinstvo? Tu me dočeka kao iz zasjede: (Oponaša Nevenu.) „To bi vi htjeli da nas pumpate pa da vam rađamo kao stoka, da vam rodimo po devet Jugovića i još toliko carica Milica pa da čitav život provedemo noseći trbuh do zuba i perući govnave pelene, a vi samo da polažete sjeme i to ako je moguće na više različitih mjesta. E, evo vam, prošla su ta vremena, opametile se žene.“ Sva pala u vatru, zacrvenjela se kao paprika i pokazuje mi prema dlanu savijen srednji prst, a i mene pravo spizdila: (Oponaša svoj revolt.) ‘Ostavi taj prst može ti trebati za šta drugo kad već toliko mrziš muški rod! Ko je govorio o devet Jugovića i još toliko carica Milica? Istorija ih nije našla, a narodni pjevač ih stvorio – trebali mu za odbranu zemlje, časti, ponosa, slobode… Znaš da bih ja svaku majku koja rodi jedno dijete proglasio za sveticu, a što više djece, to i svetački oreol veći? Jesi li ti kada vidjela majku koja je rodila desetero djece? Nisi! Nisi je ni mogla vidjeti kada je od ponosa i sreće veća od planine pa je i ne možeš ni sagledati, a ti svakako ništa više ne vidiš od nosa i svoje milice (tako sam ja zvao onu žensku stvar, znaš brate koju) i od onoga što pišu te tvoje pokondirene tikve po tim vašim pamfletima. (Smiri se i sjede.) Pucam ja od neke muke – valjda branim i svetost moje majke koja je rodila nas petero i to joj uvijek bilo malo. Malo predahnem pa nastavim. A što te tvoje velegradske opajdare što hoće da baš u svemu budu ravnopravne sa muškarcima ne dođu malo u zeničke rudnike pa da im dadnemo lopatu Alije Sirotanovića i da vide kako je nekoliko spratova ispod zemlje ili ne krenu među međede u Grmeč sa sjekirom na ramenu ili sa kosom na Vučije livade na Romaniji… nego se nacifraju pa od mikrofona do mikrofona, od redakcije do redakcije, s parade na paradu, s tribine na tribinu, ama i ne vide, a kamoli da im pomognu ni jednu jedinu onu nesrećnicu što ih unakaze muški idioti. Od takvih muškarci bježe pa one kupuju one stvarke od gume i na struju. Poruči i ti sebi nekoliko komada da imaš rezerve i ne zaboravi motoriće. Ščepam mantil, bacim konobaru na tacnu najmanje duplo više nego što je koštalo piće pa preskočim ogradu na terasi i pravo na ulicu. Ne znam kuda sam sve lutao i pucao od bijesa i na nju onako ludu i na sebe ovako goropadna – kako sam je mogao ostaviti samu na onoj terasi. Danima smo duvali jedno na drugo jednako ljuti i na ono drugo i na same sebe i jednako tvrdoglavi da nijedno prvo ne popusti. Evo je ovdje na onoj terasi, zamišljena i zagledana uz rijeku. (Pomilova sliku.) Uvijek uz vodu i uz vjetar. (Zatvori album i zagleda se kroz prozor negdje u daljinu kao da priča nekom dalekom i nepoznatom.)
Jednom sjedimo u kabinetu i ispravljamo neke dječije pismene radove. Iznenada baci olovku i lupi rukom po stolu. Vidi, vidi šta piše: „Orao je u gnijezdu visoko gore na stijeni hranio svoje orliće. Nema za ta uzvišena stvorenja ženskih imena. Ima orao, a nema orlica; ima jastreb, a nema jastrebica; ima kobac, a nema kobica; ima galeb, a nema galebica, ima albatros, a nema albatrosica…“ Čudim se gdje ih samo pronalazi pa kažem onako kao za sebe: ‘Šta je ima i zmija, a nema zmijac; ima guja, a nema gujac; ima uš, a nema ušac; ima gnjida, a nema gnjidac… pa se mi muškinje ne bunimo.’ Ščepa kredu i šćaše me pogoditi po sred čela da ja ne trgnuh glavom pa kreda puče o zid. To joj je bio jedan od jačih argumenata. Nastavim tobože sasvim mirno kao da se ništa nije dogodilo i uživajući u svojim argumentima i njenoj ljutnji: ‘I kada vam čovjek dadne ime brzo ga kompromitujete. Eto šta ste uradile od imena krava, kobila, krmača, kuja, koza, guska, ćurka… da dalje ne nabrajam – postale simbol za razvrat, prljavštinu i glupost; a vo, konj, krmak, pas, jarac, gusan, ćuran… su sačuvali svoj ponos i dostojanstvo. To je prevršilo mjeru u borbi za jezičku ravnopravnost. Pokupi papire, potrpa ih u torbu pa put vrata. Lupi njima da su prozorska stakla zvonila. Uvijek joj je to bio najjači argument u borbi sa muškom svinjom, a ja sam pravo uživao u njemu bez obzira što je dva – tri dana poslije toga ćutala kao zalivena ili siktala kao otrovana.
(Vraća se za sto, sjeda i ponovo lista album.) Njena soba – mala, jednostavno namještena, ničeg suvišnog. Jednu veče, bila zima i nije se moglo nadmudrivati na terasi iznad rijeke pa sjedimo kod nje. Prijatno je toplo, pijuckamo neko vino i nadgornjavamo se stihovima. Odjednom, ničim izazvana dohvati se omiljene teme: „Stvarno ste vi muški bili idioti neviđeni! Kako ste mogli tražiti od žena da vam peru noge?“ ‘Šta tu ima ideotsko ako to radiš nekome koga voliš? Evo, ja ću tebi iz čiste ljubavi da operem noge.’ (Mangupski.) Odem do kupatila, naspem tople vode u lavor i donesem u sobu. Stavim joj nožice u vodu i počnem ih nježno milovati vodom. A, imala je nogu kao niko! Stopala malo veća od mog dlana, prstići kao izvajani, svaki zglobić okrugao do savršenstva, listovi dugi, vretenasti i nježni, a koljeno kao izbrušeno od slonovače. Duge i prave kao strijela. Krenem ja i od koljena naviše kao velju nije joj taj feministički program izaprao svaku emociju kad ona objema nogama šljapi po vodi. Cijelog me uprska, uđe mi sapunica u oči, pogasiše se meni sve lampice, ščepah onaj lavor i sav joj sasuh na glavu. Đipi ona sa kauča, zgrabi kuhinjski nož i jurnu put mene. Da je ne uhvatih za ruku i ne uvrnuh da od bola ispusti nož, tačno mi prosu drob. „Pušti me, muški skote, da ti ja pokažem kako se peru noge,“ sijeva ona očima. Držim je sa rukom uvrnutom na leđa i čekam da se smiri. Kada sam osjetio da je došla sebi, kažem joj: „Hajde da kao pravi intelektualci argumentima raspravimo ovu stvar?“ „De, baš da čujem te intelekualne argumente za pranje nogu od vas što sve rješavate silom, preko koljena i iznad koljena!“ kaže do kraja ironično. ‘Pa ima i onih koje probleme rješavaju tako što saspu sapunicu čovjeku u oči i ščepaju nož da insanu prospu drob,’ vraćam joj istom mjerom. „Šta da radiš napaljenoj stoci kada ti krene rukom ispod suknje pravo među noge?“ uzvraća udarac. ‘Pa i ta druga stoka ima ruku pa neka mu i ona njom krene među noge i vrati mu istom mjerom, a ne za nož.’ Iznenada me, dok sam se cerekao, šopi po glavi: „E, evo ti istom mjerom!“ ‘Dobro, dobro,’ pomirljivo ću ja. ‘Hajdemo argumente na sto. Evo vidiš, nekad je ta, kako ti kažeš muška stoka, po vazdan rmbačila najteže fizičke poslove bez kojih nije bilo opstanka porodici, a u koje bi bilo neviđena grehota i sramota upregnuti nježnu žensku ruku. Orala od zraka do mraka da bi hljebom prehranila familiju, kosila od jutra do večeri da bi obezbijedila hranu za stoku od koje se živjelo, bubala sjekirom u čvornate bukve da bi napravila krov nad glavom i pripremila ogrev za zimu, nosila se sa bijesnim volovima i još bješnjim konjima i to sve za ženu i djecu, zalagala glavu pred dušmansku puščanu cijev da mu ne robe kuću i familiju. Činilo mi se da priča ima efekta pa krenuh da poentiram. E, kad uveče takva stoka slomljena rntanjem jedva prekorači kućni prag je li mu sevap bilo oprati noge da dušu povrati i ne bi li bio upotrebljiv uveče kada djeca pospu.’ „Samo vam je, skotovi muški, ona stvar u glavi!“ izgleda da onim sa uspavanom djecom sve pokvarih pa požurih da popravim. ‘E, vidiš, ta žena je možda sve to radila iz zahvalnosti, poštovanja i ljubavi i možda je sve to ona, a ne on želio i sve tako dok joj prosvećene feministkinje ne napuniše glavu o ropskom položaju. Evo, ako je to znak potčinjenog ropskog položaja, potcjenjivanja i omalovažavanja, dolazim svaku veče da ti perem noge. Važi li?’ „Važi, ali samo do koljena, a koljena ne pipati, ni desno ni lijevo,“ kaže likujući za sve one koje su stoljećima muškarcima prale noge.
(Zatvara album pa povjerljivo priča njemu.) Cijelu zimu iz noći u noć ja perem noge, samo to i ništa više, očiju mi. No, kako koju veče vidim ja njoj sve prijatnije. Zabaci glavu, zažmiri, vrti koljenima, širi bedra, duboko diše, rumeni se u licu, suše joj se usne pa ih vlaži jezikom… Jednu veče skupim hrabrosti i pomilujem koljena. Vidim listovi se malkice raširiše pa krenem onako nježno između njih. Čuh dubok uzdah i osjetih kako mi njeni prsti krenuše kroz kosu. Da ti dalje ne pričam – bi šta bi. Naravno, da sam poslije ja bio kriv, da sam je opio mirisom sapuna, da sam zloupotrijebio njeno povjerenje, da sam iskoristio njenu trenutnu slabost, da smo mi svi muški isti, da smo stoka neslana, repata, rogata… ama svakakva, da moramo biti gornji da jašemo svoje ždrebice, ama svašta, ne znam ti ni ispričati sve. I tako svaki put trebalo je tražiti nov način da ispod muškobanje kakva je vještački postala probudiš ono iskonsko žensko – duboko i toplo, nježno i zanosno kakvo je Bog stvorio u vrhunskom nadahnuću i nikada, ama baš nikada da prizna da je to što se dogodi između nas bio zov ljubavi, mladosti, nekog unutrašnjeg žara i ljepote, nego uvijek je za to optuživala te jedno veče pjesmu zrikavaca, drugo šum rijeke, treće mjesečinu, četvrto poj slavuja, peto miris mora, šesto šapat kiše, sedmo banatski rizling… i tako uvijek nešto drugo, a nikad da prizna da je to samo snaga naše želje i ljubavi. Jednu veče kaže da sam je navukao na stihove Žaka Prevera, a ja joj onako muški bezobrazno kažem da smo se mi navlačili i otprijed i otpozadi, nego da ona brzo zaboravlja. Osula je po meni papučama, jastučićima, knjigama… kako sam muška svinja koja je iskoristila njenu trenutnu slabost, kako mislim samo na ono, kako mi je sva misao u jajima, kako… ama muška nakaza, ubrani, Bože. Jednom je odvedem na moje Vučevo da beremo borovnice. Sjednemo u hlad jedne omore da odmorimo. Sve je počelo tako što sam joj nosić namazao borovnicama pa ona pokušala da vrati, a onda se zapalilo ilindansko podne tako da se i omorika koja se baš nagledala vrelih čobanskih ljubavi krstila svim granama. Kad smo krenuli, priprijetila je omori da će je iščupati iz korijena ako ikome o tome što je vidjela pisne i jednu jedinu, a šta bi se meni dogodilo, ne smijem ni pomisliti. Cijeli dan više nije ubrala ni jedne jedine borovnice jer one su kao biva krive što se dogodilo ono čemu se i omorika divila.
(Ponovo otvara album i zadivljeno.) Evo je na morskoj stijeni. Cijelo joj more pod nogama. Ama prava boginja ako postoje. To nam je bilo jedino zajedničko ljeto na moru. Pravo nam lijepo bilo, znaš – čudo je more: kupali se, sunčali se, šetali, gugutali, uveče upijali mirise mora i borovine i pomalo se svađali, stvarno pomalo, bilo i onoga, nije da nije, ali toga jutra ću se sjećati dok sam živ. Osjećam glava mi teška kao malj. Jedva otvorih oči i zinuh od čuda. Pored mene leži Nevena gola kao od majke rođena. Razbacila se na sve četiri strane i onako bestidno raširila noge. Neba mi i zemlje nikada u životu nisam ništa ljepše vidio. Gledao sam ja golopički na internetu, u porno filmovima i ovako uživo, ali ovo je bilo čudo od ljepote, od harmonije pokreta, od zaleđenog sklada. Izbuljio i ne trepćem, zinuo pa ih ne sastavljam. ‘Šta li se ovo noćas dogodilo?’ pitam se, a ne mogu ničeg da se sjetim, tabula rasa. Sjećam se jedino da smo se dobro nakresali u bašti onoga restorana i da sam je jedva dovukao do sobe. Znam da sam dolje, u bašti, poručio, dok je ona telefonirala, sebi votku, a njoj negazirani sok što je nju uvrijedilo jer kao biva mi muškarčine možemo podnijeti alkohol, a one – žene, slabiji pol, ne mogu pa je sebi poručila duplu votku. Onda sam ja branio muški ponos pa sam uduplo i tako dupla po dupla dok se Nevena nije posve oduzela. Sjećam se i da je povraćala i da sam je brisao nekim salvetama i da sam je u sobi umivao i tu je kraj. Njena garderoba razbacana na sve četiri strane – moja na meni. Podiže ona umorno i polako jedan kapak, pogleda nizase pa naglo razrogači oči i hitro rukama pokri milicu. „Jesi li me ti ovo skinuo golu, muška svinjo?“ ‘A ko bi drugi?’ kurvanski se smješkam, a znam da je gorela votka pa ona onako bunovna skidala sa sebe sve živo dok sam ja hrkao kao hajvan. „A jesi li mi radio ono?“ ‘Ih, baš se ne sjećaš, a bilo je božanstveno, ti si stalno ponavljala ‘Još, još, još…’ pustio ja mašti na volju. Kad ona ščepa jastuke, papuče, pepeljare, stone lampe… udara čim stigne. Ja se branim nekom ćebadi i jastucima, ali se ubraniti ne mogu. Kad se dobro zadihala i kada joj nesta municije, proba da se uhvati za slamku spasa: „A kada smo radili ono, što si ti obučen?“ ‘Jutros, kada sam se probudio, obukao se da siđem dolje na kafu – strašno sam mamuran pa, velju, hajde da sačekam i tebe.’ Djelovalo joj je logično pa sa rukama na milici ode u kupatilo. Sat vremena pljušti voda u kupatilu. Znam tačno da to ona proba da sa sebe sapere svaki moj pijani dodir. ‘Moraćeš da opereš i iznutra,’ dovikujem kroz zaključana vrata. „Ćuti tamo, pijani muški skote,“ sikće ona kroz mlazeve vode. ‘Pijan, ne pijan, ja se sjećam svake sitnice, a ti ničega ili te je stid da priznaš, priznaj bar da je Bog alkohol stvorio samo za muškinje. Hoćeš li da ti ispričam detalje?’ „Dobićeš ti detalje kad izđem,“ prijeti kroz stisnute zube. Čim je izašla iz kupatila, sišli smo u restoran. Poručila je sebi limunadu i kafu, a ja votku. Kad ugleda votku, skupi ramena i strese se: „Stvarno ste vi muški velike svinje kada i na mamurluk možete piti.“ ‘Klin se klinom izbija,’ kažem važno, a ne pijem votku, nego ona mene. Ćutimo. „Ako ostanem trudna, zaklaću te zubima,“ kaže ne gledajući me u oči dok bijesno vrti čašu u ruci. Drago meni što je nasjela na priču pa kao biva zabrinuto: ‘Šta ćemo, i ako bude, naše je.’ Nikako ne mogu da shvatim kako ne može da skonta da ja nisam bio u stanju ni sebe da skinem, a kamoli nju. Za doručak smo nešto meljali po tanjirima, ne da votka. Odemo na plažu, ležimo i preznajamo se, votka izlazi na svaku poru. ‘Znaš da si mi u zanosu rekla ‘Volim te kao Boga’? Volite vi ženske da od nas muškinja pravite bogove pa da nas onda rušite,’ izmišljam ja. Skoči, pokupi svoje peškire pa i ne pogledavši me ode na drugi kraj plaže. Kada sam se vratio u sobu, njenih stvari nigdje. Kasnije sam saznao da je uzela sobu na drugom kraju hodnika. Doručkovali smo, ručali i večerali za istim stolom. Sijeva joj iz očiju, vidim da bi mi rado onaj nož od escajga sjurila u trbuh. Tjeram i ja inat onako tvrdoglavo, muški, magareće. Srećom ostala samo dva dana za inaćenje.
(Ustaje i gleda kroz prozor zamišljeno u daljinu.) Čim smo se vratili sa mora, Neni stiže poruka od onih njenih iz velikog grada da su joj tamo našle posao i stan. Takva prilika se ne propušta. Rastanak je bio tih i težak. „Nismo mi jedno za drugo,“ ona će. ‘Znam,’ suvo i tupo kažem, a oboje znamo da lažemo, da smo negdje duboko u nama zapretali nešto što nas snažno spaja. „Nisam ja rođena za sreću,“ ona će. ‘Svako je rođen za sreću, samo što je neko zna, a neko ne zna naći. Sve će zavisti od tebe.’ „Možda je ja ne znam prepoznati.“ ‘Znaš ono o onoj pijanoj noći na moru sam sve izmislio. Nisam ja mogao ni sebe skinuti, a kamoli tebe.’ „Znači nisi posve đubre,“ suvo se osmjehnu. ‘Jesam, nego sam bio previše pijan pa nisam mogao ono što sam htio,’ pošteno priznah. Rastanak je bio bez rukovanja i poljupca. Bilo bi suviše bolno. ‘Budi srećna u inat i javi se ponekad.’ „Hoću,“ reče, obrisa prstom jednu suzu, okrenu se i ode nekako pokunjeno i tromo, bez one njene hitrine i energije. Nisam plakao, ne da mi muški ponos, a nešto mi se skupilo pa bih ručao do neba samo da me nije sramota. Znao sam da takvo feminističko čudo, takvu svađalicu i vjetropirku, nikada više neću naći. I nisam.
(Vraća se i umorno sjeda za sto. Miluje album kao nešto živo i drago.) Bila je to neka tiha, usamljena i tužna jesen. Često sam sjedio na terasi onoga restorana i tupo gledao u rijeku. Nisam ni o čemu mislio, ništa sanjao, ničem se nadao. Tekli dani i ja kao ona voda i osjećao sam da me sve manje ima. Nekako pred zimu sreo sam Lenu. Lenče je priča za sebe. Ona je uvijek znala šta hoće i kuda ide, a ono što hoće moralo je biti sad, odmah, istog trena. Sve joj je išlo od ruke, brzo i lako. Nisam ni došao sebi, a mi se već u maju vjenčali. Sljedećeg maja već dobili sina pa sljedećeg kćerku. Nena je za sve to čula i komentarisala kratkim porukama. „Čula sam da si našao neku gusku da je pumpaš.“ „Morao sam naći drugu kada je odlepršala prva.“ Kada mi se sin rodio, napisala je: „Napravio si punoglavca, čestitam.“ „Da nisam jedne noći bio mrtav pijan, napravio bih ga ranije.“ Kao odgovor mi je poslala sliku šipka, Nena je ostala Nena. Kada mi se rodila kćerka, napisila je: „Rodila se majka Jugovića, čestitam.“ Zaboljelo me pa sam morao napisati: „Ne zaboravi uz njega kupiti motorić.“ Malo je ćutala, a onda jednog dana pita: „Je li robinja robinja?“ ‘Naravno, mora se znati ko je muško,’ prkosim, a dobro znam kakvo sam crno muško. Jednog dana je pitam: ‘Jesi li još uvijek luda?’ „Naravno! A ti?“ ‘Nisam, ja sam uvijek bio pametan kao svako muško.’ „Znam,“ piše, „sva vam pamet među nogama.“ ‘Gdje i vama,’ ne ostajem dužan. Sinoć je onako baš pravo bezobrazno pitam: ‘Je li milica još onako gori?’ Odgovorila je pitanjem: „Znaš li šta sam obećala onoj omori na Vučevu?!“ Nisam joj priznao da sam ljetos bio kod one omore i da i dalje ćuti kao zalivena.
A Lenče, što je ta mrzjela feministkinje, to je pravo čudo. Za nju su one bile velegradske opajdare i napaljenice koje ne znaju šta će sa sobom i sa životom. „Mora se znati ko je muško,“ uvijek je ponavljala, a ja bio silno važan i ponosan. Stvarno smo se divno slagali. Ja sam kuvao jer imam više talenta od nje. Prao sam suđe jer je ona na majku pa može od hladne vode dobiti upolu zglobova. Usisavao sam podove i peglao veš jer se plašila da se ne povije u leđima kao otac. Jeli smo samo hranu za koju je ona znala da je zdrava, pili vina koja ona izabere, nosili garderobu za koju je ona tvrdila da je moderna, družili smo se samo sa onima koji njoj odgovaraju, išli u pozorište kada se njoj ide, ljetovali tamo gdje ona izabere, skijanje nije voljela, a ja nisam važan, ono samo radili kada je glava ne boli, a svima ponavljala: „Mora se znati ko u kući nosi pantalone! Boga mi kod mene u kući je sve po starinski, sve bude kako moj Slobodan kaže. On je zakon i za mene i za djecu.“ Ja sam bio beskrajno srećan što nisam papučar ni kućna pomoćnica, što sam muško i glava porodice, što je moja prva i zadnja, što moja veže i driješi, što nosim pantalone. (Šeta nervozno po pozornici i ponavlja.) Pantalone. Pantalone. Čudna mi čuda – pantalone. Ama, jebem ti pantalone ako su još jedino one ostale! (Otkopča kaiš i pantalone spadnu, a ispod njih se pokaže suknjica.) Evo, evo – sada smo ravnopravni! Dibidus ravnopravni! Što bi bilo različito kad može isto?! Jeste li konačno sad srećne? E, hvala Bogu neka vam je jednom srce na mjestu, neka vam je konačno sve po volji. Srećan sam i ja, ama žao mi žena, prežaliti ih ne mogu. Da vi samo znate kako su to divna stvorenja bila – meka i nježna, laka i lepršava, toplota koja kamen ugrije i topi ledenjake, cijela od ljubavi, duše i srca, boginje koje hodaju zemljom, najveće savršenstvo koje je Bog stvorio zbog koga su se muški na dvobojima ubijali. A danas? Evo ovakve kao ja, (Uvrće guzom i popravlja sise.) sto posto ravnopravne i jednake, samo što im je ono sa motorićem, a napraviću i ja sebi milicu od gume i to na sruju, odoh odmah početi praviti, ne mogu više trpljeti ovu nejednakost i neravnopravnost, nego, brate, sve isto i fik. Kad one mogu piškiti stojeći, mogu i ja lijepo, onako elegantno kao one nekad čučnuti. (Elegantno i zavodljivo čučne.) Eto, šta mi fali, je li mi spala kruna sa glave. One bi sad da ja ustanem pa da onako muški mlatim njim, e, sad neću u inat, eto vam ga na, tražile ste, gledajte. (Ustane i krene sa pozornice pa se sa pola puta vrati.) Nemojte da od nekoga od vas ovo čuju Nevena i Lena, isto je to bolan, izgorio bih kao šibica, a ako se neka od vas prepozna u njima, izvinite nije bilo namjerno; ako se neko od muških prepoznao u meni, žao mi ga je kao brata rođenog. Prašćajte na dangubi! (Poklanja se i izlazi sa pozornice.)

Prašćajte na dangubi!

Gligor Muminović

Facebook komentari

komentari

x

Check Also

SVAKA ČAST DOKTORIMA, ALI SAČUVAJ ME BOLESTI I DOBOJSKE BOLNICE *(FOTO)

Odmah da jasno kažem da izražavam poštovanje i da se divim doktorima na odjeljenju tj. u Službi za ortopediju i traumatologiju JZU Bolnica Sveti apostol Luka Doboj. U srijedu 14.11.2018. ...