Home / NOVOSTI / HRONIKA / GLIGOR MUMINOVIĆ: DOBA VELIKIH LAŽI I ISPIRANJA MOZGOVA *(monodrama)

GLIGOR MUMINOVIĆ: DOBA VELIKIH LAŽI I ISPIRANJA MOZGOVA *(monodrama)

Danas objavljujemo i zadnju od šest monodrama iz knjige Gligora Muminovića “U ogledalu”. Ipak, ovdje ćemo da ponovimo i najavu autora, u cjelosti:

Poštovani posjetioci ovoga portala, skoro je iz štampe izašla knjiga GLIGOR MUMINOVIĆ: U OGLEDALU Knjiga sadrži šest monodrama: Ravnopravnost polova, Seljak i gospodin – dva u jedan, Biti čovjek, Engleska kultura i progres, Ljubav seljančice i Doba velikih laži i ispiranja mozgova. To je pokušaj da se neke ovovremene moralne devijacije na duhovit način stave u ogledalo i da se u njemu pretvore u svoju suprotnost. Svaka monodrama je, prije nego su uknjižene, objavljena na Gligorovoj fejsbuk stranici i tamo afirmativne komentare i najmanje po pedeset lajkova. Eventualno čitanje ili izvođenje na pozornici svake od njih traje od najmanje jedan do najviše dva sata. Autor nikome ne garantujem da čitanje ove knjige nije čisto gubljenje vremena pa prema tome nemate pravo od njega trežiti naknadu za izgubljeno vrijeme
Gligor Muminović

 

DOBA VELIKIH LAŽI I ISPIRANJA MOZGOVA

Godinama sam se čuvao da se ne uvalim u živo blato političke i ratne propagande, bježao od njihovih laži iz ma koga centra moći dolazile, ne upuštao se u polemiku sa njima svjestan koliko je to prljav i uzaludan posao, čuvao se da se ne zamjerim ljudima koji su ni krivi ni dužni otrovani njihovim lažima, a onda vidim ljudi (rekoh li to ljudi, a trebalo je tamo oni) uobrazili da im vjerujem, da su mi isprali mozak do kraja, da mislim njihovom glavom i da ozbiljno očekuju od mene da ponavljam njihove „istine“ koje su aksiomi, kojima ne trebaju argumenti i činjenice i da mi ne pada ni na kraj pameti da ti podaci mogu biti netačni i izmišljeni i da se i oni mogu preispitivati, istraživati, osporavati i da se ozbiljno ljute što u horu sa njima ne ponavljam njihove laži i to glasnije od njih pa kada mi još priprijetiše da mogu odgovarati pred njihovim zakonima i njihovim sudovima zato što papagajski ne ponavljam ono što mi se kaže i kad me pritjeraše uza zid, riješih da im pokažem da nisam posve sišao sa uma i da me nisu posve uzeli pod svoje pa ustadoh u odbranu ovo malo razuma što ga svojim po hiljadu puta ponovljenim neistinama nisu do kraja pomutili. Neka mi bude oprošteno što branim ovo malo mozga, onoliko koliko ga je ostalo od silne pomame obmana koje su ispunile etar i sve ono na čemu se može ispisati riječ (ama kakva crna riječ – puka laž), što bijesno i opako kidišu na čovjeka na kraju drugog i početku trećeg milenijuma po čemu bi s punim pravom ovo doba mogli proglasiti vremenom laži, a sebe ozbiljno zapitati jesmo li pri čistoj pameti. E, pa ne mogu više da ćutim, a i nemam pravo u ime časti, ponosa i dostojanstva pera kojim pišem, u ime naroda kome pripadam, u ime đaka koje sam učio, u ima čista razuma koji mi je preostao poslije svih ispiranja… Tekst se odnosi samo na one koji svjesno rade u tvornicama laži i za koje je laž istina ako dobro platiš, na one koji im vjeruju u svako slovo i na one koji od mene traže da im bezrezervno vjerujem, a ne na one čestite ljude koje su istorija i religija, bogati i moćni izdijelili i svrstali u različite torove, koji nisu luk ni jeli ni mirisali i i koji me smatraju osobom koja nije ni veća ni manja od njih i sa kojom se na ravnoj nozi ama baš o svemu može raspravljati bez mržnje i prevara.
Evo o čemu hoću lanuti koju pa neka košta šta košta. Već četvrt stoljeća me 19 zemalja Nato pakta i još ne znam tačno koliko onih koje trčkaraju oko njih svim svojim ekonomskim, vojnim, političkim, intelektualnim i informativnim potencijalom ubjeđuju da su glavni krivci za raspad Jugoslavije – ne oni, već Srbi. Eto, to ne može nikako da skonta ova bukova glava kojoj je Jugoslavija bila ostvarenje najljepšeg sna koji je ikada sanjan na Balkanu – država u kojoj je živio narod istog porijekla, istog jezika, iste kulture, iste istorijske sudbine, a različitih naravi, običaja, vjerovanja i tradicija; zemlja koja je bila toliko raznovrsna u jedinstvu; čija se pitala i uvažavala ne samo na Balkanu već i u cijeloj Evropi i mnogo, mnogo šire i koju su sanjale najumnije glave ovoga prostora od Njegoša preko Mažuranića do Prešerna, koja je bila istinsko slovensko carstvo na jugu Evrope. E, tu je ključ, zbog toga su je natisti (ako se napiše nacisti, nije greška, nego je još tačnije) razbucali kao pseto masnu krpu jer im je bilo mnogo i ono slovensko carstvo na istoku, a još ovo na jugu pa, sačuvaj Bože, da im se desi i ono od Čeha, Slovaka i Poljaka u srcu Evrope, onda bi se tek vidjelo da Evropa nije samo germanska i pomalo romanska nego i slovenska. To je bio pravi razlog što su potpalili maloumnike na Balkanu da bucaju svoju državu – svoj mali raj, u kome su svi mogli da budu svoji, pravi i veliki. Našli su one koji bi za šaku dolara prodali rođenog oca, koji ne vide ništa dalje od nosa, kojima je tuđe da prostite ono slađe od vlastite pogače, koji bi da su bilo ko drugo osim ono što su od iskona bili, koji žive po principu neka komšiji crkne krava pa makar stradale i moje dvije, neka je koliko fildžan, ali neka je samo moje ili da je bolje slutiti šta će od njih tražiti Beč, Rim, Berlin, London, Istambul i Njujork pa to izvršavati unaprijed, nego se dogovarati šta će oni svi zajedno reći pa da to drugi osluškuju i poštuju ili da je bolje da njihova morska obala, planine, žitna polja, rudnici, komunikacije, elektrane, tvornice, trgovine… budu u tuđim nego njihovim rukama. No, za zločin razbijanja Jugoslavije trebalo je optužiti one koji će mu se žestoko suprostaviti, koji su za stvaranje toga čuda od ljepote na Balkanu u Prvom svjetskom ratu dali 1.247.435 života ili 28% ukupnog broja stanovnika, a u Drugom svjetskom ratu, kada su je branili, 1.607.000 poginulih ili 16,25% ukupnog stanovništva. Može se Srbima svašta pripisivati, čak i da su naduvali te cifre, ali, eto, prepolovite ih pa zar je to, po Bogu braćo, malo?! Može im se pripisati i da su lud i bandoglav narod, ali nisu mogli biti toliko ludi da bi rasturali zemlju koju su tako silno voljeli, za koju su toliko žrtava dali i za čiju su se odbranu na vječnost zakleli. Da razbija državu narod koga je trećina živjelo izvan matične republike (u Bosni i Hercegovini 1.369.258, u Hrvatskoj 580.762, u Crnoj Gori 57.176, u Sloveniji 47.097 i u Makedoniji 44.159) mogao bi samo ako nema ni gram mozga. Opet ne mogu da vjerujem da onih koji u to vjeruju može biti 743, 83 miliona i još oho-ho njih koji im čankove ližu taman da su svima njima mozgovi čipovani. Prije će biti da vjeruju jer tako je rekao Bibisi ili Sienen, odnosno oni koji su im platili da tako kažu, rekao gazda slugama, ili imam i ja bar gram koristi od balkanske nesreće – ili je to ili sam ja lud, ama posve lud. I sve bih im to prešutio (neka pričaju šta hoće i neka vjeruju u šta hoće), ali oni, zamislite toga bezobrazluka, traže od mene da za njima ponavljam njihove laži: „Srbi su razbili Jugoslaviju!“ E, ne mogu vala pa neka me objese o prvu banderu. Ne mogu jer su moji preci sanjali, voljeli i stvarali tu zemlju, ne mogu jer sam je posisao u majčinom mlijeku i zakleo se u vojničkom stroju (a bilo nas je, bilo u tom stroju i još smo se potpisali), ne mogu jer je za mene riječ još uvijek riječ, a zakletva je zakletva, ne mogu jer sam „Hej, Sloveni“ uvijek pjevao sa dna srca, ne mogu jer sam tu zemlju branio koliko sam mogao, znao i umio ne žaleći i da poginem za nju, ne mogu jer i danas, tamo u srcu gdje je ona bila, stoji ogromna živa rana. I još nešto ne mogu, ne mogu da razumijem one lude Srbe koji bi ponovo stvarali nekakvu Jugoslaviju. Znaju li oni da bi se opet sigurno našlo budala koji bi je za pišljivi sitniš ili da malo mašu repićem pred silnim ili što atavistički mrze one druge krvavo bucali za interes Njujorka, Instabula, Rima, Beča, Berlina, Londona i drugih protuva koje bi i dalje da pljačkaju i po svom uređuju cijeli svijet, a ja još jedan njen raspad ne bih mogao preživljeti, nisam preživio ni ovaj – pola me nema, ama kakvi pola, skoro me cijelog nema, ali ovo malo što je ostalo neće nikada više u Jugoslaviju, neće i ne može da joj ponovo ide na sprovod. Samo se sebi čudim kako sam mogao tako iskreno i bez imalo rezerve vjerovati da me braća zaista prihvataju za brata i da neće ponovo stati uz prvog osvajača koji krene na Balkan, a krenuli su mnogi, svi oni koji su ga i do sada pohodili sabljama i topovima, i to sada samo perfidno, u rukavicama, kao ne bi oni nego to rade u ime mira, prvde, humanizma i demokratije – ali, eto, desilo mi se – ljubav je zaista slijepa pa im vjerovao bez ijednog grama rezerve, budala, dobar komad budale, koja nije mogla da shvati da u nevjeri vjere nema.
Hajde da vidimo šta to sve ovi kovači istine ili tačnije rečeno sijači iluzija i prodavači magle traže od mene da im vjerujem onako na riječ kao da ne znam koliko vrijedi njihova riječ. Traže mi da vjerujem da je Slovenija proglasila nezavisnost jer je morala pošto su Srbi već rasturili Jugoslaviju i da je goloruki slovenački narod sa nešto lovačkog oružja istjerao okupatorsku Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) koja je raspolagala sa 1863 tenka, 1230 oklopnih vozila, 1934 artiljerijska oružja većeg kalibra oko 6400 minobacača, 1799 protivoklopnih topova, 449 aviona 190 helikoptera, 119 plovila ratne mornarice… i da je u tome krvavom ratu junački poginulo 18 Slovenaca i nesretnim slučajem nastradala 44 vojnika JNA. Uz najdublje poštovanje prema svakoj žrtvi, to ne mogu nazvati ni ratom za nezavisnost, niti odbranom od oružane agresije od mrskih krvožednih i do zuba naoružanih Srba koji ubiše čak 18 Slovenaca u napadu na slovenačku državu, a u suštini braneći svoje gole živote. Eto, tako danas uče slovenački osnovci kako je rođena njihova otadžbina iz krvavog rata u kome su Srbi rasturali Jugoslaviju, a oni je biva branili pa im se iz toga rodila država. Divim se njihovoj bistrini koja sve ovo shvati, a ja sa velikim bremenom i godina i pročitanih knjiga ne mogu da razumijem kako im to Srbi podvališe državu rasturajući Jugoslaviju. Ne može mi niko objasniti ni kako to da potomci 21.126 Slovenaca koje prognane od nacista Srbi 1941. primiše u svoje domove i prehraniše i sačuvaše do kraja rata mogu da pucaju na golobrade srpske mladiće, mora da su to neki drugi Slovenci, vjerovatno umnoženi potomci dr pravnih nauka Marka Natločena koji je 1914. godine, pozdravljajući austrougarsku agresiju na Srbiju, napisao stihove one čuvene pjesme Srbe na vrbe koja će postati himna i zakletva koljača srpske nejači u dva svjetska rata i u ovome trećem južnoslovenskom. Ne mogu da shvatim da jedan intelektualac i humanista to može napisati, ali, eto, izgleda da se i to događa, a da sam ja malo, ama malo više, poremetio umom pa to ne kontam. E, braćo Slovenci, s vama takvima nikada ponovo u istu državu, a ne mrzimo vas – u, Bože, sačuvaj, daleko bilo, gdje ćemo da mrzimo braću Slovene, samo vas molimo nemojte nam više soliti pamet, a vi vjerujte u šta hoćete, čak i u to da su vam Nijemci i Latini bliži rod i veći prijatelji od Slovena, a naročito od Srba, a mi, vjerovali ili ne, molimo Boga da vam da svaku sreću i napredak i da vas čuva od vaših novih prijatelja čije ste sluge bili blizu hiljadu godina.
Hrvatska priča je tek argumentovana i ubjedljiva da čovjeku pamet stane od njene istinitosti. Njihov Sabor donese odluku o nezavisnosti i njihov član Predsjedništva Jugoslavije pobjedonosno izjavi: „Zadatak je izvršen. Jugoslavije više nema.“ Kako to on izvrši zadatak, a Srbi rasturili državu? Ne mogu to da povežem pa me ubijte. Ili taj isti u Australiji među ustašama je ustaša, a onda pod pritiskom Evropljana postade antifašista – ne znam, mora da je to ono dva u jedan. Ruku na srce, ne razumijem ni kako su Srbi u Hrvatskoj te 1991. godine mogli vjerovati u hrvatski antifašizam pogotovu što njihov Broz kaže da su ogromnu većinu partizana u Hrvatskoj činili Srbi, ili što vođa hrvatskih komunista dr Vladimir Bakarić na Drugom zasjedanju Avnoja krajem 1943. godine, kad je već bilo jasno ko gubi rat, izjavi: „…mi smo bili više predstavnici srpskog otpora u Hrvatskoj, nego predstavnici Narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske,“ ili što su u sastavu najznačajnijih hrvatskih partizanskih jedinica pretežno bili Srbi: Šeste ličke – 96%, Sedme banijske – 92%, Osme kordunaške – 95% i Dvanaeste slavonske 85%, ili što su partizanima postajali domobrani i ustaše krajem 1944. ili početkom 1945. da ih ne bi boljševici strijeljali… I, sada, Srbi su trebali vjerovati u hrvatski antifašizam sa ustaškim simbolima, pjesmama i pozdravima pa da ponovo plutaju Savom i pune logore i gubilišta. Zar su mogli vjerovati hrvatskom antifašizmu oni čijih je 700.000 sunarodnika stradalo u Jasenovcu ili kako kažu oni koji bezočno umanjuju broj žrtava – 79 800 popisanih stradalnika sa punim imenima i prezimenima i 19.432 popisana umorena djeteta, zamislite – djeteta. Branilo se koliko se moglo od brojnijeg i jačeg i još potpomognutog natistima, a onda se povuklo preko Save i Une pred Bljeskom i Olujom da bi se sačuvao samo goli život od „antifašista.“ I tek tada nastaje ono dva i dva su deset pa ti vjeruj ako si pametan. Srbi izvršili etničko čišćenje Hrvata, a srpska sela zarastaju u korov i srpski gradovi prazni. Ne može ova moja pamet nikako da shvati da sud u Hagu sudi Srbe za zločine, za etničko čišćenje i genocid u Hrvatskoj, a tamo od 1991. popisanih 581.663 (12,15%) Srba, 2001. ostalo 201.631 (4,54%), razlika od 380.032 etnički se samoočistila ili izvršila genocid nad samim sobom, a prije toga etnički očistila i genocid izvršila nad Hrvatima. Za 2.670 ubijenih Srba, od toga 523 žene, za 250.000 protjeranih, 25.000 uništenih kuća i 78 porušenih crkava nije osuđen nijedan Hrvat, ali je za zločine nad Hrvatima osuđeno 26 Srba na ukupno 429,5 godina zatvora. Ne mogu da vjerujem da te sijede umne sudijske glave ne znaju oduzimati šestocifrene brojeve, da su prodali svoj obraz, sudijsku čast i dostojanstvo čak i za debele pare, ne mogu vjerovati pa mi radite šta god hoćete. To što vam ne mogu vjerovati, ne znači da vas mrzim; to što me bole Jasenovac, Jadovno, Knin… ne znači da ne želim sreću lijepoj vašoj; to što nikada više ne bih sa vama u zajedničku državu, ne znači da nam niste braća po porijeklu i jeziku; to što hrvatskim proglašavate sve na šta možete staviti križ umjesto krsta, što na moj jezik stavljaš svoje ime, što srpsku zemlju, svetinje, književnost i umjetnost proglašavate hrvatskim, što Hrvatom zovete Nikolu Teslu, sina srpskog prote Milutina, ili Stjepana Kosaču, hercega od svetog Save… ne znači da ćemo vam to dati i priznati; to što se plašite da ćemo vam neke krvave dugove vraćati istom mjerom, nemate razloga jer svoje ruke od krvi čuvamo koliko god možemo; to što biste ponovo preko Dunava, Save, Une pa čak i preko Drine sa još nekima sa kojima ste i ranije dolazili, to neće moći jer i vama i onima drugima, i sa Kulinom i sa Poćerekom, Mačva i Podrinje na vijek vijekova pamte krvave tragove i u iskrenost i dobre namjere nikada vam više ne mogu vjerovati, iako nam i dalje ostajete braća, to ne možemo mijenjati i kada bi htjeli, ne može se protiv prirode i porijekla, protiv istih predaka i ognjišta. Oprostite mi, braćo, što moram vjerovati u zapis jednog istoričara da „Nisu svi Hrvati od 1941. do 1945. klali Srbe, ali su svi bili za njihovo potpuno uništenje” i što vjerujem u ono šta zapisa 2002. godine grupa francuskih i belgijskih novinara poslije obilaska prostora od Slavonije do Dalmacije „Ništa se na ovom svijetu ne može mjeriti sa intenzitetom hrvatske mržnje prema Srbima“ ili zapisu jednog stradalnika da su „korijeni ove mržnje u želji da se uništi sve što podsjeća na zajedničko porijeklo, na jednoj strani, i težnji Vatikana da, ne birajući sredstva, zbriše sa lica zemlje, kako oni kažu, pravoslavne šizmatike.“ Eto pa vi vjerujte u svoju nevinost i bezgrešnost pape, a mi se moramo čuvati Dajanaca i kada darove nose – „u glavu nam pamet utjeraste“, konačno.
Kakve su se sve laži krčkale u bosanskom loncu to živ čovjek ne može razabrati. Ne bih to klupko ni razmotavao – imam pametnijeg posla, ali zamislite traže mi da bezrezervno vjerujem u istinitost svega onoga što su oni tamo zamijesili. Traže mi da vjerujem da su na tu republiku, pošto su prethodno razbucali Jugoslaviju, izvršili agresiju Srbi. Ne znam kako vi, ali ja ne shvatam da agresor na određenu teritoriju može biti neko ko na njoj živi najmanje, najmanje jedan milenijum, a da je to tako svjedoče popisi stanovništva. Da ne tragamo za onim šta bi nam pokazao popis prije dolaska Turaka 1463. godine, počećemo sa turskim popisom iz 1875. po kome je pravoslavaca bilo 52,90%, muslimana 33,25% i katolika 15,85% ili bolje da vjerujemo pedantnom austrougarskom popisu iz 1910. po kome je pravoslavaca bilo 43,49%, muslimana 32,25% i katolika 24,26%, ili iz 1948. Srba 44,29%, muslimana 30,73%, Hrvata 23,94% , ostalih 1,04, ili prema popisu iz 1991. muslimana 43,38%, Srba 31,19%, Jugoslovena 5,53%, Hrvata 17,36%, ostalih 2,54%. Dakle, kažu, da su oni kojih je 1875. godine bilo 52,90% ili 1910. godine 43,49% ili 1948. godine 44,29% ili 1991. godine 31,19% bili agresori na svoje njive i livade, kuće i ognjišta, a nisu oni kojih nema ni jedan promil ni u jednom popisu i koji su dolazili iz arapskih zemalja i bili prvi u dugoj istoriji svoje loze koji su vidjeli Sarajevo, Zenicu, Tuzlu… ili oni koji sručiše sa nedokučivih visina tovore bombi i raketa na Romaniju, Ozren, Kozaru na kojima su odvajkada življeli ti, kako ih zovu – agresori pa ti vjeruj u to ako si toliko pametan. Ljudi moji, nemam toliko razuma, da bih shvatio da se onaj procenat od najmanje 85% od prije 1463. ili od 52, 90% iz 1875. smanjio na 31,19% u 1991. zbog dobre vlasti i još boljih susjeda ili zbog njihove agresivnosti na tu zemlju.
Tako ti ja postadoh agresor na svoju kuću i zemlju, a ne oni koji su igrali fudbal odsječenim srpskim glavama na od pamtivijeka srpskom Ozrenu i to ljudi još i slikali za vlastitu čast i ponos kao dokaz viteštva i junaštva i to bez ijedne riječi osude onih koji su sa njima ratovali rame uz rame, nego naprotiv ti bjelosvjetski koljači postadoše viteški uzori. I još nešto tim Srbima pravoslavcima koje sve listom, osim desetak čankoliza, proglasiše agresorima dadoše i još jedno ime – četnici ili vjerodostojnije ćetnici, a to po njihovom znači bradata, prljava banda koja kolje zubima i pije krv, pali kuće i siluje žene. Niko neće da kaže da je to bila zvanična Jugoslovenska vojska u otadžbini u kojoj se borilo pored Srba oko hiljadu Slovenaca, nekoliko hiljada Hrvata, dvije albanske brigade (Arnautska brigada „Hodža Zejneli“ i Gajtanska brigada) i u kojoj je 1943. svaki osmi borac bio musliman i da je tada muslimana daleko više bilo u četnicima nego u partizanima. Ama, kako da vjerujem u muslimanski antifašizam, kada na spomenicima poginulim partizanima na Kozari ili na Sutjesci ne mogu da sastavim ni jednu malo manju četu od njih, a mogli su u Trinaestu SS Handžar diviziju regrutovati 21.018, a u Dvadeset treću SS Kama diviziju oko 13.000 boraca pa Smrt fašizmu, braćo i na čast vam imena handžar i kama. Šta ćemo sa izjavom Hamdije Ćemerlića na Prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hecegovine krajem 1943. kada je rat skoro već bio odlučen: „Muslimani su se pasivno držali prema narodno-oslobodilačkoj borbi. Izuzetak čine oni rijetki pojedinci koji su odmah od početka stupili u Narodno-oslobodilačku vojsku.“ A taj isti ZAVNO BiH danas proglašavaju svojom svetinjom, premda je ta grupica tamo predstavljala isuviše mali procenat naroda u odnosu na one koji su ogromnu većinu svog naroda predstavljali u Pavelićevom štabu – to bi narod rekao „kititi se tuđim perjem“. Kažu četnici bili saradnici okupatora pa što onda 1941. godine od Nijemaca oslobodiše osam gradova počev od Loznice do Ljubovije, 1943 trinaest počev od Prijepolja do Rogatice, i 1944. trinaest počev od Majdanpeka do Kruševca i što Hitler ucijeni na isti iznos Dražinu i Brozovu glavu. Kažite mi vi što sve znate što taj Draža na pušku otima tolike gradove od Nijemaca, svojih ratnih saveznika, i što taj Hitler nudi tolike pare u zlatu za glavu svog saveznika. Hajde ti, majčin sine, ostani u zdravoj pameti! Još kada ti kažu da su oni počinili strašan zločin nad partizanima i pripadnicima drugih naroda koji su bili u balistima i ustašama, a od 250.000 četnika u ratu poginulo 166.000 pa jesu li se to oni samopoubijali vršeći zločin nad nedužnim partizanima, ustašama i balistima ili su trebali da kažu: „Drugovi partizani i gospodo ustaše, mi smo četnici i da ne bi mi počinili zločin nad vama, došli smo da nas vi pobijete. Kažu da su četnici počinili zločine nad muslimanima u istočnoj Bosni. Tačno, grehota bi bilo i od Boga i od ljudi zaboraviti muslimanske žrtve, ali je isto tako grehota zaboraviti i onaj strašni pokolje oko 6.000 Srba u Starom Brodu i Miloševićima na području Višegrada. Je li to zločin ubiti muslimana, a nije Srbina ili je istina u onome da tuđa rana ne boli. Jesu li to cvijeće brale ustaške bojne u Goraždu, Višegradu, Foči, Čajniču… gdje je Hrvata bilo tek po nekoliko desetina, ako je i toliko, i zbog čega samo Hrvatima pripisuju slavu ustaškog oružja kada su njihovu zastavu mnogo snažnije i visočije nosili muslimani bar kada je u pitanju Bosna. Je li to trebalo reći, gospodo ustaše, koljite Srbe, a mi ćemo se skloniti u stranu i odreći se zakletve koju smo zajedno dali Jugoslaviji i kralju, odreći se Boga, bez obzira kako ga zvali i slavili i priključiti se boljševicima i zapjevati „Petokraka sa pet roga / borimo se protiv Boga“ ili “Mi smo protiv Boga i vladara, / protiv crkve i oltara”i pri tome za četiri ratne godine pobiti preko 480 srpskih sveštenika, monaha i bogoslova što bi i u tursko doba bio zločin bez presedana, a poslije rata poubijati još, prema Izveštaju Državne komisije Republike Srbije imenom i prezimenom 55.000 ljudi, a od toga 416 đaka i studenata, 2892 ženae domaćice, jer su im muževi bili četnici,72 novinara, 857 trgovaca i kafedžija, 345 učitelja,77 glumaca i umetnika i to sve pod parolom: “Što ne valja ubićemo, komunizam širićemo!“
Nije se nikako moglo priznati da su Srbi imali dva antifašistička pokreta međusobno suprostavljena do samouništenja, moralo se i od Srba napraviti fašiste i onda četnike izjednačiti sa ustašama i na to utrošiti tone papira i kilometre i kilometre filmske trake. Ne vjerujem u ovu jednačinu isto kao što ne vjerujem da su četnici bili sveci, bez obzira što su bili deklarisani vjernici, a pogotovu ne mogu vjerovati da od ateista može postati svetac premda su im slike kao ikone držali po svim učionicama, salama i uredima. Ne tražite od mene da pjevam „Poznaje se ko je komunista, / vedra čela, a obraza čista,“ – obraza čista, a ruke im krvave do lakata, hajde ti to, majčin sine, shvati. Da se shvati da je istina samo na jednoj strani, treba mnogo, mnogo veća pamet od ove moje, ama tu treba tona pameti, a tek koliko snage treba da se istrpi istina da je mnogo, mnogo više Slovena na Balkanu stradalo od slovenske nego od germanske i romanske ruke zajedno i da je poslije ustaške najviše Srba stradalo od srpske ruke. Bruke velike, ljudi moji!

Prosto ti sve to, nego traže mi da priznam da sam pripadnik jednog genocidnog naroda, da dođem na Vojničko groblje u Potočarima da kleknem i da javno zatražim oproštaj pa da me onda kamenuju. E, izvinite, nisu mi baš toliko vrane mozak popile da napravim ono što su radili neki uvlačeći se natistima znate već gdje pa otuda jedva živu glavu iznijeli. Lijepo su uredili taj spomenički kompleks, tako i treba, treba se sjećati svojih poginulih i odavati im počast, ali treba i napisati istinu da su to borci koji su poginuli vođeni idejom o samo muslimanskoj Bosni, a ne žrtve klanja – nisu to ovce, to su ratnici. Skupljeni su tu poginuli sa područja više od 15 opština i onih 1333 koji stradaše robeći, pljačkajući i paleći srpska sela u okolini Srebrenice prije 1995. godine i onih 2628 koji poginuše u proboju iz vojničkog okruženja i onih blizu hiljadu što se pobiše u međusobnim sukobima ili što ih zbog neposluha strijeljaše njihovi komandanti, upisaše tu i skoro 500 imena živih samo da bi došli do cifre od 8372 poginula kojom će jednom narodu udariti žig genocidnosti za sva vremena i time izboriti pravo i opravdanje da ga najmoćniji vojni savez koji je ikada postojao bombarduje, raketira i truje, a da onda od njega naprave dežurnog krivca kome će svako imati pravo da sudi kad hoće i za šta god hoće. Ne mogu taj genocid priznati taman da mi stave pištolj na čelo ili napune džepove krvavim dolarima kao što rade takozvanim nezavisnim djeliocima međunarodne pravde. Gdje o genocidu može biti riječi kada nije ubijeno nijedno dijete ili žena, kada se vojsci ostavi prostor za izlazak iz okruženja, kada se cijeloj brigadi od blizu 1500 boraca iz Žepe omogući prelazak u četničku Srbiju, tamo daju hrana i lijekovi pa ih isprati svojima u Bosnu. Jeste veliki broj poginulih vojnika, ali to je pitanje umijeća ratovanja i komandovanja, to je pitanje za slavnog, velikog komandanta gdje su mu 8372 borca, kakve je on to operacije planirao, kako je procjenjivao odnos snaga i oružja, moral vojnika i kako je njima rukovodio, za kakve je to ciljeve i u ime čega žrtvovao tolike ljude. Poslije ovakvog neuspjeha odgovoran komandant ne bi čekao da mu narod sudi, već bi sam sebi presudio. No, svaki narod ima pravo da sudi svojim vođama ili da od njih prave heroje i lije ih u bronzi, a svaki komandant ima svoju mjeru časti, savjesti i ponosa.
Nego, kada je riječ o genocidu, moram da nešto pitam sud istorije jer onome haškom ni on sam sebi više ne vjeruje, a onaj sarajevski je oduvijek bio „kadija te tuži, kadija ti sudi“ i njemu bi pravu ocjenu jedino David Štrbac znao dati. Dakle, gospođice učiteljice života, je li genocid kada jedna nazovi vojska opljačka, popali i pobije sve što zatekne u 110 srpskih sela u okolini Srebrenice. Ja ću ti nabrajati samo četerdeset, čuj samo četerdeset, kao da je to malo, sela u kojima i danas spaljene kuće zarastaju u šiblje i korov, a tek poneka je obnovljena: Andrići, Arapovići, Bačići, Bjelovac, Blječeva, Boljevići, Borovac, Bradići, Brežani, Brđevina, Bukova Glava, Velika Njiva, Gaj, Grujičica, Zaviganj, Zalazje, Ježeštica, Jezero, Karno, Kaludur, Klekovci, Kravica, Krnići, Kušići, Magdovci, Međa, Mleočva, Obadi, Podravanje, Pribićevac, Pribojevići, Radijevići, Ratkovići, Rusići, Seona, Skelani, Stanovice, Turija, Fakovići, Šiljkovići, Štulići… Draga učiteljice, u tim napadima Srbi su klani noževima i sjekirama, zakivani za drveće, davljeni žicom, pečeni na ražnju… korišćene su sjekire, noževi, bodeži, kovački čekići, gvozdene šipke, nabijanje na kolac… Na takvim mukama je završilo 3267 Srba, a među njima Danka i Predrag Sekulović iz Bakića (djevojčica 4, a dječak 7 godina), Aleksandar Dimitrijević iz Skelana (4 godine), dječak Slobodan Stojanović kome je živome trbuh razrezan u obliku krsta, a ruke odsječene do lakata, Brane Vučetić iz Bjelovca (9 godina), Vladimir Gajić i Novica Bogićević iz Kravice (prvi sa 4, a drugi sa 14 godina), Cvjetko Ristić iz Kušića (14 godina)… pa Vaso Parača, učitelj iz Krnića živ zapaljen u 90 godini, Desanka Stojanović iz Ratkovića zapaljena u 80-oj, a Mara Božić u 88-oj godini, pa onih osmero žena, djece i staraca te su živi spaljeni u kući Novke Nikolić u Fakovićima… i da dalje ne nabrajam djecu, žene i starce… Ne znam šta je očekivao komandant i njegova vojska koji su popalili 110 sela i pobili 3267 ljudi, nisu valjda očekivali da im se zlo dobrim vrati, a ne da će ih stići ona narodna: „Zlo rađenje, gotovo suđenje.“ Izgleda da su gospoda uobražavala da smiju da robe, pale i ubijaju, a da oni drugi nemaju pravo da im vraćaju istom mjerom i da je normalno paliti srpske kuće i odsijecati srpske glave, a da su njihove mnogo vrednije i da njih treba da brani cijeli svijet. Poštovana učiteljice, kada budeš odlučivala da li je ovo genocid ili ne, imaj u vidu da su sve ovo učinili neki koji su sebe zvali armijom, a predvodio ih čovjek koji je sebe zvao komandantom i da za sudove u Hagu i Sarajevu ovo nisu bili ni zločini ni genocid i da sinovi, braća i najbliži rođaci onih na živim mukama ubijenih 3267 Srba, kada su uspjeli osloboditi i svoju Srebrenicu, u znak osvete nisu ubili ni jedno dijete, ženu, starca ili staricu, ali jesu neki strijeljali zarobljenike, ne znam ko, koliko i po čijem naređenju, ali da je jedan sramota je i mnogo je i njima kad – tad moraju suditi Srbi zbog svoje vojničke časti, ponosa i dostojanstva. Nikad nije bilo niti kada smije biti srpski strijeljati zarobljenike, ubijati žene i djecu, mrzjeti ratnog protivnika, a pogotovu mrzjeti pripadnike istog naroda, a druge vjere.
Nego, znam učiteljice da Ti ne voliš da sudiš o ovovremenim stvarima, ali 19. vijek je Tvoje područje. Ostavi mene agresora i genocidnog četnika da natovareni grijeh nosim kako znam i umijem, ali mi kaži može li se taj grijeh naknadno tovariti ljudima koji su odavno preselili u carstvo nebesko. E, u tom 19. vijeku, kada riječ genocid nije ni postajala, živio je pjesnik etike jednog naroda, njegove časti i ponosa. Zvali ga Njegoš. U njegovu zemlju došli Turci čak iz Male Azije da ognjem i mačem uspostavljaju svoju vlast, da ruše svete hramove i podižu džamije, da kupe harač, da milom ili silom šire islam, a niko od njegovih zemljaka ne ode u to azijsku zemlju da im ruši džamije, pokrštava podanike, sakuplja poreze. E, taj pjesnik je stao na stranu naroda koji je istim sredstvima kojima su došli pokušao da osvajače vrati tamo odakle su došli i, naravno, sve one koji su ih podržavali da ostanu u tuđoj zemlji, na tuđim kostima i svetinjama. Može li se tome pjesniku zbog toga – zbog ljubavi prema svojoj zemlji, njenom narodu, njegovoj istoriji i slobodi, njegovim svetinjama, zbog poziva na odbranu svega toga od dođoša i onih koji ih podržavaju prilijepiti vijek i po poslije njegove smrti etiketa genocida? Treba li tu istu etiketu pripisati i još jednom velikim srpskom pjesniku (Milošu Crnjanskom) koji napisa: „Kada bi nestao srpski narod, a ostao Gorski vijenac – ostalo bi dosta.“ Po mom skromnom etičkom sudu Njegošu pripadaju etikete pravednika i svetitelja, mudraca i pjesnika, ali se moja ne čuje pred silnim trubama koje dolaze iz prestonice države koja bi trebala biti i moja država kad bih slušao i ponavljao sve što oni kažu i kada ne bih mislio svojom glavom, a za njih bi bilo najbolje kada je ne bih ni imao. Da, kada smo kod pisaca, zamisli, draga učiteljice, jednog nobelovca danas proglašavaju rasistom zato što je čovjek pokazao lice i naličje osmanske vlasti koja se od silnog dobrog upravljanja podanicima sama urušila. Kažu da ih vrijeđa takav prikaz načina vladanja – naravno da ih vrijeđa ako se osjećaju Turcima ili Poturicama, a ne onim što su od iskona bila, a vjeru im veliki pisac nigdje i ničim nije potcijenio ili omalovažio, osim u slikanju pojedinih likova koji vjeru zloupotrebljavaju. I to ga optužuju ni manje ni više nego za rasizam kao da u Bosni žive različite rase, a ne jedan isti narod različitih vjeroispovijesti. Zamisli, draga učiteljice, da pisca Ježeve kućice, Doživljaja mačke Toše, Bašte sljezove boje proglase fašistom i da su Jovan Dučić, Đura Jakšić, Dobrica Ćosić… (ama svi redom koji imaju srpsko ime i prezime) nacionalisti, šovinisti, rasisti, fašisti… i drugi isti. Ne znam, ne usuđujem se da sudim o velikim piscima kao što to radi neka tobožnja intelektualna elita zatrovana mržnjom prema svom vlastitom porijeklu, prema svemu što je srpsko i da sve srpsko treba zatrti. Hajde, možda se to i može uraditi, ali u tome čišćenju svega srpskog morali bi prvo iščupati vlastiti jezik i ono u čemu, da prostiš, nose sjeme. E, ovo je pravo pitanje za Tebe. Kada jedan mladić dočeka mecima onoga koji je s vojskom i puškama ušao u njegovu zemlju da je robi i pljačka i kada ti se drsko šeta po kući i pokazuje svoju nadmenost i snagu, je li on terorista, naravno, riječ je o Gavrilu Principu. Je li po istoj logici terorista i Miloš Obilić zato što je rasporio sultana Murata na Kosovu, a sultan sa silnom vojskom pošao u goste Srbiji?! Eto, sve to moja neukost ne može shvatiti pa prizvah tebe u pomoć ako i Ti imaš toliko hrabrosti i mudrosti da ovoj drskoj i uobraženoj kliki koja još živi u osmanskom vremenu kažeš istinu.
Pitaju me gdje je manjak od približno po 20.000 muslimana prema popisima iz 1991. i 2013. godine u najvećim gradovima Republike Srpske (Banja Luka, Prijedor, Bijeljina…) S punim pravom pitaju. Nije lako bilo ljudima u većinski srpskim gradovima – jedni stradali u osveti, drugi završili u logorima, treći našli spas u bijegu, četvrti poginuli u oružanim akcijama, peti nastradali jer ih njihovi lideri naoružali u većinskoj srpskoj sredini i onda ih zaboravili i ostavili da se sami brane kako znaju i umiju… Ljudi nema, a red je da se zna sudbina svakog od njih, ali vidi čuda ja ne smijem da pitam za manjak 2013. u odnosu na 1991. za 81.849 Srba u kosmopolitskom Sarajevu ili za 20.183 u klasno svjesnoj radničkoj Zenici ili 16.893 u Tuzli, cvijetu multietičnosti i multikulturalnosti, ili 19.425 u Šantićevom Mostaru… kao biva oni su otišli iz svojih kuća iz čistog hira i dobra. Ovo nije ništa drugo nego povratak u vrijeme kada si Srbina, samo zato što čuva svoj krst i ime, smio ubiti kad god hoćeš i koliko god hoćeš i što ih više ubiješ viši si junak i sleduju ti veće titule i priznanja, a ako on u odbrani golog života i ono malo časti ubiju nekoga od njihovih treba mu istražiti cijelu familiju jer je on carske vjere i iza njega Stambol stoji. Molim Te kao Boga, brate po jeziku, porijeklu i krvi, da shvatiš da su ta vremena davno prošla i od mene ne traži da vjerujem da su jedni bježali od dobra, a drugi od zla; da su jedni ginuli od zlih, a drugi od dobrih; da su bjelji nišani u Potočarima od krstova na Sokolcu; da za isto djelo jedne treba trpati u evropske kazamate, a druge klesati od mermera; da nije veći zločin klati djecu od ubijati vojnike u ratu, da je Tvoja vjera bolja, starija i časnija od moje – nemoj ako misliš da gradimo zajedničku državu jer se ništa zdravo na laži i mržnji ne može napraviti. Eh, da, kada smo kod te države! Država može da postoji ako je njeni podanici poštuju i vole, a ako nije tako, ona će se kad – tad raspasti ili će morati jedni pobiti druge, nisam rekao koji koje, oboje je jednako strašno, krvavo i bezočno. A sada mi objasnite kako da tu državu vole oni koje zovu četnicima (što u njihovom jeziku znači koljači) ili đikanima (što na njihovom jeziku znači primitivci), kako da je vole oni koji su krivi za sve i svašta, koji su za u ratu poginulih 3,34% muslimana (i to i u sukobima sa Srbima i sa Hrvatima i međusobnim obračunima) u Hagu osuđeni na 1.112,5 godina robije 60 ljudi, a za 1,80% poginulih Srba samo šestorica na 50,5 godina zatvora, kako da poštuju i vole sud svoje države koji za deset godina osudi 95 Srba na 1054 godine, a samo 28 muslimana i 18 Hrvata na 412 godina zatvora, kako da tu državu vole oni koji svojim imenom ne smiju nazvati ono što je njihovo, koji ne mogu pjevati svoju himnu, razviti svoju zastavu, istaći svoj grb, slaviti svoje praznike, kako da vole državu u kojoj ih samo omalovažavaju, potcjenjuju, prijete im, državu u kojoj ne valja nijedan autetični, legalni i legitimni predstavnik naroda, kako da vole državu u kojoj bi oni da biraju predstavnike jednog naroda od nekih dvadesetak prodanih duša. Eto, tako neki mudri državnici prave neprijatelje od jedne trećine naroda, a jednu polovinu teritorije prave neprijateljskom jer drugačije ne znaju i ne mogu vladati, moraju jedinstvo svog naroda obezbijediti na fiktivnom neprijatelju jer ako nema neprijatelja, onda se narod može upitati otkud toj političkoj, vjerskoj i intelektualnoj eliti funkcije, status, zvanja i ogramna imanja u do krajnosti osiromašenoj zemlji, otkuda toliko mržnje u Asocijaciji nezavisnih intelektualaca „Krug 99“ i kakvo spojiti inteluktualce i mržnju. E, pa, braćo bh muslimani, izvinite što ne možemo vjerovati da je laž istina, a nepravda pravda, a vama koji u to vjerujete ne zamjeramo i ne ljutimo se na vas jer mi bližeg roda na ovoj zemaljskoj kugli od vas nemamo i jer ste sa nama bili na istoj strani i u onoj za nas sudbinskoj bici na Kosovu polju. Ne ljutimo se ni na to što vi nas smatrate vječitim neprijateljima, što mislite da nemate ništa zajedničko sa nama (ni porijeklo, ni krv, ni jezik), ni to što su vam bliži oni koji su nas vjekovima iskorištavali i jedne i druge (doduše jedne malo više) od braće sapatnika, samo vas molimo da nas pustite da već jednom budemo istinski slobodni ljudi i bar malo ravni vama bezgrešnima i pametnim jer samo pod tim uslovom možemo praviti zajedničku državu koju ćemo i mi voljeti i koja samo tada može biti srećna zemlja, a baš je lijepa i zaslužuje sreću. Probali su jednom ovdje napraviti državu Turci, a vi im pomagali, pa onda Austijanci, a vi bili sa njima, pa Nijemci uz vašu pomoć, pa sad Amerikanci opet sa vama pa uvijek ništa – ovdje će biti države samo ako je vi i mi napravimo zajedno i ako je i mi budemo voljeli koliko i vi, ali sve više me je strah da bi vi prije i sa crnim vragom nego s nama da i dalje mislite da se samo vaša treba čuti i slušati, a mi i dalje biti raja, e pa, gospodo, odavno su ta vremena prošla – tovariti sve bjelosvjetsko smeće na leđa komšije, vi nećete biti ni čistiji, ni bolji, ni veći; ljubav se ljubavlju zaslužuje, na mržnju se mržnjom odgovara – državu možemo graditi samo na ljubavi, one koje se temelje na mržnji i sili, propadaju pa vi vidite šta ćete i kako ćete. Ne znam otkud vam toliko snage da mrzite svoju braću po porijeklu i jeziku i da znate ponosan sam, strašno sam ponosan na to što niti mogu, niti umijem, niti želim da vam na mržnju odgovorim mržnjom.
A tek, kada su mi počeli objašnjavati pojmove iz lingvistike, shvatio sam da sam definitivno glup. Oni me ubjeđuju da jezik kojim ja govorim od prve izgovorene riječi nije jedan jedinstven jezik, nego četiri jezika. Lijepo, bez ikakvog učenja, razumijem svaku riječ koju kažu ti četverojezičnjaci, a oni me ubjeđuju da to nije moj nego nečiji tuđi jezik. Ubjeđuje me jedan od njih da se kod njih kaže kruh, a da ja jedem hljeb, ali „ja od jutros nisam ni krušne mrve uzeo u usta“, kaže da se kod tamo njih kaže listopad kao da kod nas baš tada lišće ne pada, ili da mi kažemo neko, a tamo oni netko kao da nije „Netko bješe Strahinjiću bane“ ili da je kod njih župa a kod vamo nas parohija kao da Stefan Nemanja nije bio Veliki Župan nego Veliki Paroh, ili da je kod nas vijek, a tamo kod njih stoljeće kao da kod nas nije stoljetni hrast, ali mi prešuti da je njihov Antun Matija Reljković, obraćajući se svojim Slavoncima, napisao: “Vaši stari jesu srpski štili, srpski štili i srpski pisali.“ Kaže mi da nije, a svaki osnovac to može lako zaključiti da nam je isti Vukov glasovni sistem, morfologija i sintaksa. I poslije svega ja trebam da zaključim da su to različiti jezici, džaba – ne mogu nikako, šta ću kad nisam toliko pametan.
Ili jedan drugi mi kaže da se u njihovom jeziku govori mehko i lahko, a ja, iako nikada nisam učio taj strani jezik, znam da mehko nije tvrdo, a lahko nije teško i i dalje ne shvatam da su to dva jezika kad on meni kaže vi našeg Hasu zovete Aso, a ja viknem čovjeka Aso, a on mi lijepo kaže na sva četiri jezika: „Aaa?“ Onda slijedi glavni argument da je Povelja Kulina bana pisana tim njegovim jezikom, ali ne zna zbog čega počinje pravoslavnom molitvom „U ime Oca i Sina i Svetog Duha“ i zbog čega je potpisana srpskim imenom i datirana po pravoslavnom julijanskom kalendaru „Ja, Radoje, dijak banov, pisah ovu knjigu povelje banove; od rođenja Hristova hiljadu i sto osamdeset i devetog leta, meseca avgusta u dvadeset i deveti dan, Usekovanja glave Jovana Krstitelja.“ Pa, brate rođeni, što je mnogo, mnogo je, to ti mene u zdrav mozak umalo ne rekoh šta radiš. Govori i piši kojim hoćeš i kakvim hoćeš jezikom, zovi ga kako Ti god drago, ali nemoj od mene tražiti da ponavljam za Tobom kao papagaj sve ono što kažeš, ne u interesu istine, već u interesu neke državotvorne i narodnotvorne politike pa hajde da je to i u Tvom interesu ni po jada, već u interesu onih u čije ambasade trčiš svaki čas po svoje mišljenje i da ih zamoliš da onima drugima ispraše tur i zavežu jezik. Mogu Te poštovati i voljeti kao brata, ali Ti u to ne mogu vjerovati, oprosti, molim Te, ako ikako možeš i ako smiješ od onih, Ti znaš kojih.
Ili jedan treći me uči da se kod njih govori „Đe se, đede, đede đevojka?“ i da je zato to poseban jezik. Uludu mu objašnjavam da tačno znam koga, šta i za koga pita, i da je najumniji čovjek ponikao iz njihova gnijezda napisao: „Lipo, ljepo, lepo i lijepo, / bilo, bjelo, belo i bijelo / – listići su jednoga cvijeta, / u pupolj se jedan odnjihali“ (Petar Petrović Njegoš), ali džab džabe – to je za njih poseban jezik. Ne pomaže ni objašnjenje da čak i oni koji su sve ove podjele zamijesili da bi prisvojili sve što je naše i od nas napravili čistače njihovih cipela, sobarice, kuvarice, vodiče pasa i slična elitna zanimanja, da i oni tvrde da je to jedan jezik i zovu ga bhs jezik, još nisu dodali mg (Monte Negro) pa da bude bhsmn jezik. Hajde što tako hoće, neka je, srećno im bilo, ali što traže od mene da u to vjerujem, a meni, da bih shvatio da su to četiri jezika, trebala bi neka mnogo, mnogo veća, dublja i deblja pamet, ali je ja, nažalost, nemam, no, po svoj prilici, moraću to shvatiti, ako ne želim robijati, jer se zakoni, čak i oni koji su suprotni svakoj zdravoj pameti, ne smiju preispitivati niti govoriti i pisati da nešto u njima nije logično, inače ti slijedi prdekana na sva četiri jezika. Događalo se u istoriji da jednom narodu kradu zemlju, gradove, istorijske ličnosti… ali ovo je jedinstven slučaj da jednom narodu kradu jezik i to bukvalno kradu kao kada bih ja Hasu iz džepa uzeo njegov sat, napisao na njega svoje ime i stavio u svoj džep i još mu zabranim da govori o krađi.
Zamislite, jedan me Srbin ubjeđuje da on više nije Srbin i da ne govori srpski nego da je neki Hrbocrn i da govori hrbocrnski, bez obzira što su njegovi roditelji bili Srbi i govorili srpski. E, sad nije problem što on u to vjeruje, što tako govori i piše ima puno pravo na to i nije mi ni na kraj pameti da mu to osporavam, nego je problem u tome što traži od mene da i ja tako moram misliti i što je još gore govoriti, a ja mogu ne misliti i ne govoriti, ali tako misliti i govoriti niti znam, niti umijem, niti mogu i na kraju neću i sada smo kvit. Neki dan me ubjeđuje jedan da je Skenderbeg po rođenju Đurađ od oca Jovana i majke Vojislave Albanac, drugi da je Turčin, treći da je Bošnjak, a četvrti da je Hrvat pa hajde što oni vjeruju u to, nego se ljute što ja ne mogu da to shvatim i optužuju me da sam zbog toga debil, šovinista, fašista, rasista, komunista, četnik, ustaša, đikan… ama svašta nešta, da te Bog sačuva. Možda i jesam sve to, ali u njihove „istine“ ne mogu da vjerujem. Isti mi tvrde da je Mehmed-paša Sokolović bio Turčin ili Bošnjak bez obzira što se do petnaeste godine zvao Radojica ili Bajica, otac mu bio Dimitrije, a majka Anđelija ili da je isto to graditelj banjolučke Ferhadije Ferhad paša Sokolović rođen kao Marko Sokolović, rođeni brat srpskog patrijarha Makarija Sokolovića – kažu promijenili vjeru, pa ako, nisu mogli promijeniti oca i majku, krv i jezik, genetsku strukturu i otkad to postoji znak jednakosti između vjere i nacije, države i jezika. To bi bilo isto kao kad bi koza počela jedno jutro da bleji i kaže ja više nisam koza nego ovca. Oprostite mi grešnom što nemam toliku snagu razuma da u to vjerujem, što nisam toliko prosvijetljen i produhovljen. Ipak bih ih molio, kada već prave takve konstrukcije, da budu malo ubjedljiviji jer ovo vrijeđa intelektualni nivo malo zrelijeg osnovca, a plašim se da im u to ni rođena djeca sutra neće moći vjerovati bez obzira koliko im mozak ispirali i koliku količinu mržnje im prenosili. E, da, kako su me samo napali da proglašavamo srpskim bošnjačke pisce: Avdu Karabegovića Hasanbegova, Avdu Karabegovića Zvorničkog, Osmana Đikića, Midhata Muratbegovića, Skendera Kulenovića, Hamzu Humo, Ćamila Sijarića, Derviša Sušića, Mešu Selimovića… i još oh-ho njih. Nismo ih mi prisvojili, nego se oni lijepo ljudi izjasnili i napisali da su Srbi i da pripadaju srpskom jeziku i književnosti i mi se nikada nećemo odreći svoje braće kao što se ni oni nisu odrekli nas. I, da, mi se ne odričemo ni vas – braća ste, a vi se nas džabe odričete – braća smo vam, kakvi smo da smo. A oni drugi, šute, šute kada sam ih lijepo zamolio da mi objasne otkud im pravo da prekrštavaju Njegoša i njegov jezik kada je veliki pjesnik svojom rukom, slobodnom voljom, pri čistoj i zdravoj pameti, bez ikakvog velikosrpskog pritiska iz Beograda napisao: „Srpski pišem i zborim, / svakom gromko govorim, / narodnost mi srbinska, / um i duša slavjanska.“ To što sebe prekrštavaju u Montenegrine, Crvene Hrvate, Milogorce… to je njihovo pravo i neka im služi na čast i ponos, ali što prekrštavaju mrtve pretke, to je čista histerija, pomama i bezobrazluk. Crna Gora većih Crnogoraca nije imala niti će imati od srpskih Petrovića. E, pa, dragi moji Hrbocrni, lažu vas svi oni koji vas ubjeđuju da ćete biti srećni ako budete gradili naciju i državu na tuđem jeziku, kulturi, istoriji, teritoriji (oteto – prokleto), na negiranju vlastitog porijekla, na stalnoj proizvodnji mržnje prema najbližim. Čini mi se da, kad bi jednog dana nestalo tih nesrećnih Srba, vi bi morali njih i mrtve mrzjete jer na mržnji i negaciji gradite vlastiti identitet. Pa po Bogu ljudi, kada će te shvatiti da se sreća može graditi samo na ljubavi i dobroti?!
Priča o Kosovu i Metohiji je vrhunac jedne orkestrirane laži. Po skoro milijardu glasova svaki mi dan ponavljaju: „Priznaj da Kosovo nije srpsko!“ Hajde, kada bih i ja priznao, ali neće Dragaš – hoće da bude drag, Đakovica – grad đaka, Glogovac – grad oko koga raste glog, a Polje, Kamenica i Mitrovica hoće da ostanu Kosovske (zemlje kosova), pa Obilićevo i Uroševac hoće da ostanu gradovi Miloša Obilića i cara Uroša, ne znam čiji bi mogli biti Peć, Srbica, Orahovac, Vučitrn, a tek rijeke Sitnica, Bistrica, Nerodimka, Drenica, pa planine Šar planina, Prokletije, Koritnik… Neće to da priznaju ni na tome parčetu zemlje poredane 1.181 crkva, 113 manastira, 48 isposnica, 8 spomen-kapela i spomen-kosturnica, zatim 96 tvrđava i starih gradova i 14 dvoraca vlastele, što predstavlja ukupno 1.353 srpska zdanja. Neće da prizna jedna država koja je tu rođena, jedna crkva čija je patrijaršija tu smještena, jedna etika koja je tu oblikovana, jedna kultura koja je odatle ponikla, jedna istorija čiji se glavni događaj tu zbio, jedan mit koji je tu iz krvi nikao… Sve to ovaj prostor zanavijek čini zavjetnom srpskom zemljom ozvezdanom svetinjama. Tražiti da se svega toga odreknemo mogu samo beskrajno silni, pohlepni i osioni, a odreći se toga mogu samo oni bez srca i duše. Kažu Kosovo vam se moralo uzeti jer ste otuda progonili Albance i zlostavljali ih. Ama, dobri čovječe, ko je zlostavljan i proganjan ako se odnos Srba i Albanaca na Kosovu u procentima po godinama kretao ovako: 1455 – 98% : 1%, 1871 – 64% : 32%, 1899 – 44% : 48%, 1939 – 34% : 60% , 1948 – 27% : 68%, 1991 – 11% : 82%, 2007 – 5% : 92% . Razliku do 100% čine ostali. Znam da sve ovo vama nije Kosovo, Kosovo je vama po količini peto u svijetu nalazište uglja (rezerve skoro 15 milijardi tona, dovoljne za nekoliko generacija), i najznačajnija evropska nalazišta olova i cinka, i još neprovjerene količine nikla, hroma, srebra i zlata, i moćni energetski potencijal, i plato sa koga se kontrolišu sve četiri strane evropskog tla, i ono što od vajkada zovu evropskim pupkom na koji je prvo u pohodu na Evropu udario Murat 1389, a u pohodu na Rusiju Klinton 1999. godine, i prostor za Bonstil, najveću Nato bazu u Evropi, i, i ima još dosta toga što nije za priču… E, kada se sve to nije moglo dobiti političkim pritiscima, ucjenama i prijetnjama ni potpaljenim i naoružanim Albancima, krenula je najmoćnija vojna mašinerija na svijetu da uzme taj dio suverene, međunarodno priznate države u ime pravde, prava i demokratije i da ga daju tobože Albancima. U to više ne može vjerovati ni onaj koji ima samo miligram mozga. Kako i kome vjerovati kad je američki ministar odbrane Vilijem Koen (e, ministar, pa američki demokrata, po vojnička čast) tvrdio „da su Srbi ubili 100.000 Kosovara“, a španski tim koji je stigao na Kosovo poslije završetka borbenih operacija da bi obavio te silne obdukcije za potrebe Haškog tribunala i pranja obraza Nato pakta pronašao je samo 187 tijela, među kojima je bilo dosta žrtava bombardovanja Nato aviona.
Kompletan prirodni i privredni potencijal Kosova se već našao ili će se uskoro naći u rukama onih koji su ga oslobađali od Srba i to tačno raspodijeljen prema količini eksploziva koliko je koja država sručila na Srbiju. I krenulo je 19 ekonomski, vojno i politički moćnih država na jednu Srbiju, to je odnos u teritoriji 228,7 : 1, a u broju stanovnika 67,3 : 1. Nad Srbijom je izvršeno 58.574 naleta Nato aviona, bačeno 25.000 tona eksploziva, ispaljeno 50.000 projektila, srušena 44 mosta, 200 crkava, 50.000 kuća, 300 fabrika, oštećeno 190 škola i 20 bolnica, ubijeno 3.500 Srba , a ranjeno 12.500 , 88 djece ubijeno i 300.000 Srba protjerano sa Kosova. I ja to danas ne smijem da zovem agresijom, varvarizmom, divljaštvom. Ne smijem da zovem agresijom kada neki kauboji sa američkog divljeg zapada, ili neki iz Frankove Španije, ili iz Musolinijeve Italije, ili iz Hitlerove Njemačke, ili iz kolonijalne Engleske štite svoje nacionalne interese rušeći mostove, pruge, fabrike, škole, bolnice… ubijajući ljude i djecu, ej, ljudi, ubijajući djecu u Srbiji. Pa koliki bih ja trebao biti idiot da vjerujem da su to radili da bi zaštitili svoje nacionalne interese, da su to radili u ime prava, pravde i humanizma? Pa kakav bi ja to bio humanista, hrišćanin, prosvjetni radnik, pisac, ama čovjek na kraju da im sve to oprostim, naročito ono 88-ero djece i još da im kažem jeste za sve su to krivi Srbi i za to im treba suditi u Hagu, krivi su što su ih drugi ubijali, rušili im i otimali zemlju. Ne mogu vala pa neka bude šta bude, neka budem sve bjelosvjetsko smeće, ali u američku etiku, pravo, pravdu, humanizam i demokratiju ne mogu vjerovati, neka im vjeruju Bibisi, Sienen, koji po nekome pljuju onoliko koliko im se plati, i neka vam vjeruju oni koji imaju koristi od njihovih ratova.
Najviše me zaboli kada me počnu ubjeđivati da mrtvi nisu jednako mrtvi, nego da su jedni mrtviji od drugih. Dogodio se strašan pokolj 9 nedužnih ljudi u Tržnom centru u Minhenu od nekog bolesnog uma. Sva svjetska sredstva informisanja osuđuju taj gnusni zločin, a političari šalju telegrame saučešća. I svi značajniji srpski političari su poslali telegrame saučešća – pošteno od njih. Svi srpski mediji su na dugo i široko, Radio televizija Srbije od 20 do 24 časa neprekidno je izvještavala iz Minhena – objektivno i časno nema šta. Isti dan u Kabulu neki bezumnici su ubili 90 ljudi, deset puta više nego u Minhenu, ali o njima u sredstvima informisanja sto puta manje od onih minhenskih. E, moji Avganistanci, taman toliko manje vrijedite od Nijemaca, a od Amera ne da se izračunati. Slučaj je htio da se to dogodi tačno 22 godine poslije masakra srpskih žetelaca na Kosovu. Naime, u Starom Grackom 23. jula 1999. godine ubijeno je iz neposredne blizine, na njivi, 14 Srba. Ne sjećam se ni jednog jedinog telegrama saučešća, ne znam ni jedan značajniji svjetski medij koji je prenio ovu informaciju, pogotovu ne njemački, engleski, francuski, američki… ne sjećam se da sam vidio i jednu jedinu Branderburšku kapiju ili Ajfelovu kulu ili Kip slobode ofarbane srpskim zastavama kao što smo mi njemačkim, francuskim i američkim zastavama uvijali Avalski toranj, ali mi smo to valjda radili zato što je pod tim istim zastavama jednom sravnjen sa zemljom. Možda ono na Kosovu i nije bio pomračeni um i terorista, možda su oni ljudi i zaslužili da budu ubijeni na njivi dok žanju, možda Srbi i zaista mnogo manje vrijede od Nijemaca – ne znam šta je, ali boli. E, moj Gligore, duboko su te ganule njemačke žrtve, do kosti te zaboljele srpske, a šta je sa onim žrtvama koje stradaju po Iraku, Libiji, Siriji, Avganistanu koje stradaju od ovih silnika koji osiromašenim uranijumom ubijaju radi nafte, zlata, tržišta, prestiža…?! Ćutim nad njihovom tragedijom, ali njihovi potomci ne mogu da ćute, vrisne njihova bol u Madridu, Parizu, Minhenu – nemaju više snage da praštaju, ne mogu da shvate da to nije sredstvo borbe protiv onih silnih, pohlepnih i bezbožnih. Neka im Bog prosvijetli razum i pomogne da iznađu sredstva za odbranu od okrutnih, silnih i pohlepnih i da se pri tome čuvaju grijeha. Neka oni iznađu način da ožale svoje žrtve, a ja hoću da se pomolim za onih 14 Srba koji ne vrijede ni milioniti dio koliko onih 9 Nijemaca, koji su ostali neoplakani od svjetskih političara i medija samo zato što su Srbi, a to mu po njihovim dođe nedostojno saučešća, bola, suza pa skoro i življenja jer svijet i život su stvoreni za njih. Ako neko hoće da mi se pridruži u molitvi, evo mu njihovih imena: Milovan Jovanović (1969), Jovica Živić (1970), Radovan Živić (1967), Andrija Odalović (1967), Slobodan Janićijević (1965), Mile Janićijević (1957), Novica Janićijević (1981), Momčilo Janićijević (1946), Stanimir Dekić (1955), Božidar Dekić (1947), Saša Cvejić (1973), Ljubiša Cvejić (1939), Nikola Stojanović (1936) i Miodrag Tepšić (1951). Tako bih se rado pomolio i za sve one stradale u Iraku, Libiji, Siriji, Avganistanu… ali im, nažalost, ne znam imena, a i ne znam koliko bi mi života trebalo da ih sve pomenem. Naravno, pomolio bih se i za one stradale u Madridu, Parizu, Minhenu bez obzira što su njihove vlade lako potezale obarače na bombama punjenim osiromašenim uranijumom širom svijeta i što nose grijeh za hiljade umorenih. Ove tragedije u Kabulu i Minhenu (baš tim redom) su mi gurnule prst u otvorenu ranu pa rekoh i što, možda, nisam trebao reći, ali boli, boli, brate! Ne, ne, ne boli me to što me oni smatraju ludim zato što mislim da svaka nevina žrtva zaslužuje istu suzu, nego me boli što nemam dovoljno suza za sve njih.
Rekoh, šta rekoh. Da sam prešutio, bio bih neiskren prema sebi, prema prijateljima (i onim koji misle kao ja i onima koji se ne slažu sa mnom), i prema onima koji me svjesno nastoje napraviti ludim, i onima koji me zbog drugačijeg mišljenja smatraju neprijateljem, i onima koji bi sredstvima sile da me ućutkaju, i onima koji su sebi uzurpirali pravo na istinu, i onima koji sebe smatraju potomcima vlastele, a mene raje, i onima koje ja smatram braćom, a oni se stide toga… Da sam prešutio, ispisao bih sebe iz prostora i vremena u kome živim, priznao bih pravo da su politička i ratna propaganda životna istina i da pravo na istinu imaju samo oni koji imaju ekonomsku, vojnu i političku moć. U vremenu laži koja pljušti sa miliona televizijskih ekrana i iz tona novinskog papira trebalo bi na svima njima napisati krupnim crnim slovima „Opasno po zdrav razum“ isto kao što piše na cigaretama „Opasno po zdravlje“. Nemaju više pravo na ćutanje oni koji koliko – toliko još misle svojom glavom i imaju hrabrosti da to kažu. Nema se pravo na šutnju u ime istine, u ime pravde, u ime humanizma, u ime demokratije i na kraju u ime Boga. Kunem se u ovaj vazduh koji dišem da mi za ovaj tekst niko nije platio ni jednog feninga i da sam ga napisao bez ikakvih pritisaka, prijetnji i ucijena po slobodnoj volji i pri koliko – toliko zdravoj pameti, bez ijedne jedine trunke mržnje, ali s mnogo bola i gorčine u duši. Rekoh, šta rekoh, a da ne rekoh stidio bih se samog sebe, bio bih licemjer pred sobom i pred drugim pred onim mojim i pred onim koji me ne smatraju njihovim. Ako sam negdje u zabludi, molim oproštaj od Boga i od ljudi, ali samo od ljudi u pravom smislu te riječi. Na kraju, Gligore, molim Te oprosti što si ovo morao napisati, ovo nije dostojno tebe i tvog pera koje je rođeno da piše o ljepšim stvarima – o ljepoti i ljubavi, naprimjer.

U Modriči, na Božić ljeta Gospodnjeg 2017.

Gligor Muminović,
grešni dijak

 

Facebook komentari

komentari

x

Check Also

Modričko ljeto 2018 – Defile i smotra kulturno-umjetničkih društava *(FOTO+VIDEO)

U okviru „Modričkog ljeta 2018“, u srijedu 9. avgusta održana je manifestacija Defile i smotra kulturno-umjetničkih društava. Članovi šest KUD-ova sa prostora naše opštine defilovali su ulicama Modriče a nakon ...