modričaINFO za sve ljude dobre volje
Odlazak ljudi sa ovih prostora u inostranstvo često se mogao poistovjetiti sa izrekom „tuđa zemlja, tuga pregolema“. Tako je bilo i prije ovog zadnjeg nesretnog rata ali tada su ljudi išli svojom voljom, dok tokom devedesetih odlazak u inostranstvo mnogima je bilo samo prijeka nužda i spašavanje žive glave.
Ali, i tada, mnogi ljudi su svoj zavičaj ponijeli u srcu, nisu ga nikada zaboravili, a prijateljstva iz rodnog kraja njeguju i dan danas.
Takva je i priča botajičanina Vlade Glavaša, povratnika u Botajicu, koji iako još živi i radi u inostrastvu svim srcem i dušom je uz svoj kraj.
Vladina priča ima početak kao mnoge slične; potucao se po Njemačkoj, radio sve i svašta da obezbjedi kakav takav život svojoj porodici a onda je 2004. godine ipak uspio i dobio papire te otvorio lijep restoran. Restoran dobro posluje a jednu veliku salu nazvao je „Modričanka“.
Restoran pretežno posjećuju Nijemci ali i veliki broj ljudi sa svih prostora bivše Jugoslavije.
Sala restorana prima preko 150 ljudi i gostovali su mnogi pjevači ali nikada nije ni jedna čaša razbijena niti se desio bilo kakav incident, ali, to sve zavisi od gazde.
Vladu i kao gazdu, ali još više kao dobrog čovjeka uvažavaju i poštuju te se tako i ponašaju. Rado će reći da je Vlado human čovjek, spreman drugima pomoći, pa makar on ne imao, te da ljude razlikuje samo jesu li dobri ili loši.
Odlika većine dobrih ljudi je da oni vole životinje, pa nije čudo da Vlado ima ranč sa preko 450 raznih životinja, a naravno tu su i njegovi psi ljubimci.
Priča se da je Vlado u vrijeme osamdesetih bio čuveni šmeker. Danas kaže da ima lijep život, ženu sa kojom je 33 godine u braku, sina Stojana, kćer Anelu i unuku AnaMariju. Puno srce ljubavi, samo da je još tu i Botajica… “Jer nju volim i želim da dočekam svoj kraj u njoj“.
Kolika je ta ljubav prama zavičaju govori i to da je umjesto da ode u Osijek gdje je imao veliko imanje, on je isto prodao i krenuo u obnovu svoje kuće u Botajici.
Obnova imanja u Botajici je u punom jeku i uskoro će biti završeno. Vlado kad god ima priliku obilazi zavičaj jer pored imanja još važniji su mu njegovi prijatelji i sugrađani sa kojima se vrlo često i čuje telefonom, a kako kaže… „Ni taj bratoubilački rat ih nije zavadio a kad se sretnu dva tri puta godišnje, onda se to pravo proslavi“.
I danas je sretan jer ima mnogo prijatelja u Botajici ali, posebno ga veže djetinjstvo i druženje od malih nogu sa Mirkom, a kako kaže „Za kojeg bi, ako treba i bubreg dao“.
Kaže se, dobrota i humanost je urođena i nju kod pravih ljudi ništa ne može promjeniti. Vlado prilikom dolazaka u svoju Botajicu iskazuje svoje dobro srce povremeno pomažući sugrađane u nevolji. Bilo je više takvih situacija, ali Vlado je skroman i ne ističe se, ali, jednom ga je ipak uhvatila kamera i uslikan je kada je dovezao pomoć u hrani i kućnim potrepštinama za jednu ugroženu porodicu.
Izgleda, takvi su Botajičani, a sam Vlado će reći:
„Pravi Botajičanin ne može nigdje bez svoje Botajice“.
Pa, neka je na čast i Vladi i svim Botajičanima.
Autor: Zlatko Huravik / modričainfo
Sve slike na jednom mjestu:
