Home / NOVOSTI / REGIJA / HRVATSKA ŠUTI, A EUROPU NIJE BRIGA Erdoğan želi obnoviti političku hegemoniju Turske u BiH, a glavni mu je oslonac vazalna dinastija Izetbegović

HRVATSKA ŠUTI, A EUROPU NIJE BRIGA Erdoğan želi obnoviti političku hegemoniju Turske u BiH, a glavni mu je oslonac vazalna dinastija Izetbegović

Turska vlast zagovara političko preuređenje BiH, osobito bošnjačko-hrvatske Federacije, u liberalnu građansku državu u kojoj bi vladala građanska većina, koja bi se odmah pokazala kao jasna bošnjačka većina

Prije više od godinu dana u Zagrebu je obilježena stota obljetnica Islamske zajednice u Hrvatskoj. Na proslavi 27. travnja 2016. najveća je zvijezda bio predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan. Uz bok mu je stajao njegov glavni “balkanski vazal”, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, čiji je otac Alija, prema predaji, ostavio na samrti BiH u amanet Erdoğanu osobno.

Iz istupa hrvatskih političara i medijskih izvješća o tom događaju nije se moglo doznati zašto je zapravo Erdoğan bio na toj proslavi. Tko ga je uopće pozvao i zašto je to učinio? Je li bio pozvan kao neformalni vođa svih muslimana na svijetu ili makar Europe, kako voli zamišljati samoga sebe? Kakve on ima veze s hrvatskim muslimanima? I što predsjednici nominalno sekularnih država Turske i BiH imaju s muslimanskom zajednicom u Hrvatskoj koja nije samo bošnjačka i turska, nego i albanska, romska, arapska? Prema popisu stanovništva 2011., u Hrvatskoj je živjelo više Albanaca i Roma uzetih zajedno (34.488) nego Bošnjaka (31.479), a Arapa je bilo desetak puta više nego Turaka (367).

Nema, čini se, dvojbe o tome da je turski predsjednik pozvan na proslavu kao nasljednik političkih praočeva ovdašnjih muslimana. Islamska zajednica u Hrvatskoj nastala je doseljavanjem muslimana iz BiH nakon što je tu zemlju zauzela Austro-Ugarska 1878., a gdje se formirala tijekom višestoljetne vladavine Osmanskog Carstva kao islamske despocije koja je sustavno islamizirala domaće stanovništvo. Dok je 1468., pet godina nakon pada pod osmansku vlast, u BiH bilo oko 99 posto kršćanskih i 1 posto muslimanskih kućanstava, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće muslimani su činili apsolutnu većinu stanovnika Bosne i relativnu većinu Hercegovine. Početkom 21. stoljeća postali su apsolutna većina stanovnika cijele BiH.

Nema, čini se, dvojbe ni o tome da je predsjednik Turske pozvan kao velik i ugledan državnik. Erdoğan nije, doduše, tada još tako očito radikalizirao svoju politiku i retoriku kao poslije, ali sve je vodilo u tom smjeru. Otkad je došao na vlast, sve se jače profilirao kao autokratski vladar koji je ograničavao i ukidao politička prava i slobode ljudi, suspendirao slobodu medija i vladavinu prava, poricao prava etničkih manjina, ukidao sekularne tekovine te islamizirao državu i društvo. Kurdima, najbrojnijoj etničkoj manjini, turske su vlasti desetljećima poricale etnički identitet, nazivajući ih “planinskim” i “istočnim” Turcima. Kada se to pokazalo nesvrhovitim, podijelile su ih na lojalne građane i teroriste, primjenjujući grube oblike državnog terorizma kako bi uništile “teroriste”, a zapravo politički, kulturno i ekonomski devastirale kurdsku zajednicu.

Usporedo sa sve represivnijom unutarnjom politikom, koja je nakon neuspjeloga državnog udara 2016. poprimila zastrašujuće razmjere, Erdoğan je vodio sve agresivniju vanjsku politiku. Strateški definiravši Tursku kao balkansku, bliskoistočnu, mediteransku, europsku i azijsku državu, pokazao je ambiciju da igra važnu, a ponegdje i glavnu ulogu u tim dijelovima svijeta. Želimo biti prisutni svuda, kazao je idejni tvorac neosmanske vanjske politike Turske Ahmet Davutoğlu, i bit ćemo prisutni svuda, sviđalo se to drugima ili ne. Budući da su procesi u svim tim dijelovima svijeta krenuli nepoželjnim tijekom za Tursku, Erdoğan se sve više profilirao kao “nasilnik s Bospora” koji državu iznutra pretvara u predsjedničku autokraciju, a u vanjskoj politici promiče nekakav “protukrižarski džihad” na čijem se udaru našla cijela Europa.

Tijekom kampanje za referendum 2017. kojim je parlamentarna republika zamijenjena predsjedničkom autokracijom, demokratske zapadnoeuropske zemlje u kojima živi više milijuna turskih useljenika – Nizozemsku, Njemačku, Belgiju, Austriju i druge – opetovano je nazivao fašističkim državama koje deprivilegiraju i teroriziraju Turke koji žive u njima samo zato što su muslimani. Optužio je cijeli Zapad da vodi križarski rat protiv muslimana i Turske kao muslimanske države. Nasuprot tome, Tursku prikazuje kao uzornu multikonfesionalnu i multietničku državu – kakvo je, navodno, bilo i Osmansko Carstvo iz kojega je nastala – u kojemu vjerske i etničke manjine imaju sva prava i slobode. Erdoğan se tako pokazao kao islamistički i nacionalistički mitoman koji se, kao i svi mitomani, ne susteže ni od najgorih krivotvorenja povijesti.

Dva najmasovnija i najstrašnija primjera pokolja i progona kršćana u 20. stoljeću dogodila su se upravo u Turskoj.

Premda je bilo na samrti, Osmansko Carstvo smoglo je snage da 1915., usred Prvoga svjetskog rata u kojemu se svrstalo na stranu poraženih Sila osovine, izvrši strašan genocid u kojemu je pobijeno milijun do milijun i pol armenskih kršćana, neutvrđen broj bio je prognan iz zemlje i neznan broj prisiljen da prijeđe na islam. Osumnjičeni da nisu odani državi u kojoj žive, Armenci su se našli u žrvnju turske politike koja je htjela vjerski i nacionalno homogenizirati državu ili ono što je ostalo od nje nakon gubitka teritorija Osmanskog Carstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Vlast je ukinula miletski sustav kao oblik kakve-takve zaštite nemuslimanskih manjina – neki oblik “vjerskog aparthejda” u kojemu su živjeli kao građani drugog reda – te ih izložila potpunoj samovolji središnje i lokalnih vlasti. Ideolozi i organizatori genocida zaposjeli su ministarstva koja su upravljala vojskom, policijom i žandarmerijom kao glavnim izvršiteljima masovnih zločina. U masama su probudili ukorijenjene predrasude prema nemuslimanskim i neturskim manjinama te promicali uvjerenja da su Turci ekonomski i politički robovi u vlastitoj državi. Yusuf Akçura, jedan od glavnih nacionalističkih ideologa, ustvrdio je da se “buržoazija u 19. stoljeću sastojala od Židova, Grka, Armenaca, sve neturskih neautohtonih elemenata, istinskih činovnika i agenata zapadnog kapitalizma, i od Levantinaca kojima je nemoguće otkriti podrijetlo ili nacionalnost”. U genocidu su sudjelovali i muslimani iz drugih etničkih skupina, ponajprije Kurdi, Čečeni i Čerkezi.

Nije dugo prošlo od toga strašnog zločina koji politički teoretičari nazivaju “pokoljem koji je promijenio značenje pokolja”, kada se nakon trogodišnjega grčko-turskog rata 1919. – 1922. Turska odlučila riješiti i grčkih kršćana. U najmasovnijoj prisilnoj razmjeni stanovništva u suvremenoj povijesti – koju je međunarodna zajednica ovjerila Konvencijom u Lausanni 1923., kad je ona već bila poodmakla – iz Turske je 1923. – 1924. transferirano više od milijun Grka, koji su nazivani “turskim državljanima grkopravoslavne vjere” i “anatolijskim kršćanima”, a primljeno oko 350.000 Turaka transferiranih iz Grčke. U osvetničkom pohodu pobjedničke turske vojske spaljen je i razrušen stari kozmopolitski grad Smirna, u kojemu su više od 60 posto stanovnika činili Grci, Židovi, Armenci i pripadnici ostalih nemuslimanskih zajednica. Iz pepela Smirne niknuo je Izmir koji je, eto, očuvao nešto dobre povijesne tradicije pa je na referendumu većinom glasovao protiv Erdoğanove suspenzije parlamentarne republike.

Inače, o tragediji Smirne kod nas se može čuti samo iz sapuničarskih proizvoda turske industrije zabave protkanih političkom propagandom – kakva je serija “Ranjena ljubav”, koju je nedavno emitirao RTL, valjda zato što u njoj glume Halit Ergenç i Bergüzar Korel koji su toj kući donijeli mnogo popularnosti, a time i novca u “Šeherezadi” – koje danonoćno vrte hrvatske televizije, osobito programski kulturno bezobzirna pa i besramna Nova TV. Inače, ako se radnja turskih sapunica ne zbiva u Istanbulu (Konstantinopolu), neobično se često događa na povijesno krajnje značajnim mjestima, kao što je pokrajina Hatay, nekoć sirijska Aleksandreta, s glavnim gradom Antakyjom (Antiohijom), ili u nekoć većinskim grčkim, armenskim i kurdskim gradovima Izmiru, Adani, Vanu i drugdje. Serije su prožete reminiscencijama o turskoj povijesti tih mjesta, ali nema ni naznaka tome da su u njima nekoć živjeli neki drugi ljudi. Primjerice, Adana je nekoć bila većinski armenski grad koji je 1909. bio poprište predgenocidnog pokolja Armenaca u kojemu je ubijeno oko 25.000 ljudi.

Velike prisilne razmjene stanovništva 1923. – 1924. privremeno je bilo pošteđeno samo oko 150.000 Grka u Istanbulu i na strateški smještenima otocima Imbrosu i Tenedosu, s kojih se kontrolirao tjesnac Dardaneli. No, u vrijeme ciparske krize šezdesetih godina iz Istanbula su se morali iseliti gotovo svi preostali Grci, a na dvama otocima, koji su preimenovani u Gökçeadu i Bozcaadu, zatvorene su škole na grčkom jeziku i ukinuta prava grčkoj manjini, koja se potom raselila diljem svijeta. Sporazum iz Lausanne, kojim su se riješili grčkih kršćana, i danas se slavi kao najveća diplomatska pobjeda u povijesti Turske.

Uslijedio je obračun s ciparskim Grcima, premda se od odgovornosti za sukob na Cipru nipošto ne mogu isključiti otočni Grci i Grčka. Ciparski Grci suodgovorni su za izbijanje političke krize 1963. jer je njihov predsjednik, nadbiskup Makarios III., u svojih “13 točaka” jednostrano suspendirao Ustav, koji su Cipru nametnuli Britanci i koji je snažno politički povlašćivao tursku manjinu koja je činila oko 18 posto stanovnika. Ciparski Turci odgovorili su bojkotom institucija, građanskim ratom, secesijom i formiranjem Turske Republike Sjeverni Cipar – de facto države koja opstoji desetljećima zahvaljujući političkom priznanju i ekonomskoj pomoći Turske. Opravdavajući se time da spašava sunarodnjake, turska je vojska 1974. izvršila invaziju na Cipar i ostala na otoku do dana današnjeg. Nije samo branila ciparske Turke i održavala na životu njihovu paradržavu, nego je provodila kolonijalizaciju Cipra, to jest naseljavala Turke iz Anatolije i drugih dijelova zemlje, ali i iz Bugarske, na otok. Tako se sustavno mijenjao etnički sastav otoka pa se od početnih 18 posto udio Turaka u ciparskom stanovništvu povećao, kako se procjenjuje, na oko 25 posto. Da bi se mirno reintegrirali u jedinstvenu državu, Turska traži da Cipar bude konfederacija ili makar jaka federacija.

Prije nekoliko dana glavni tajnik UN-a objavio je da su opet propali pregovori o ponovnom ujedinjenju Cipra, među ostalim zato što Turci ne pristaju na povlačenje regularne vojske Republike Turske s Cipra, što se kolonizirani Turci ne žele iseliti s otoka i što turska manjina zahtijeva velika kolektivna institucionalna prava i povlastice u političkom sustavu. Traži i više od onoga što se u političkoj teoriji pripisuje ortodoksnoj konsocijaciji. U ciparskoj ortodoksnoj konsocijaciji prije raspada države ustavno je zabranjeno bilo da u izborima turskog potpredsjednika države i turskih članova parlamenta sudjeluju Grci, a Turcima ne pada na pamet da bi i u potencijalnoj budućoj ujedinjenoj ciparskoj državi moglo biti drugačije. Nasuprot tome, Turskoj je normalno to što je bošnjačka većina dva puta izabrala hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a pripravna je to učiniti opet.

Turska vlast zagovara, naime, političko preuređenje BiH, osobito bošnjačko-hrvatske Federacije, u liberalnu građansku državu u kojoj neće biti institucionalizirana kolektivna politička prava pojedinih nacionalnih zajednica. Vladala bi građanska većina, koja bi se odmah pokazala kao jasna bošnjačka većina, pa bi Hrvati ostali slabo zaštićena manjina kojoj bi praktično ostala vlast ili uprava u općinama gdje čini većinu. Ponašanje turske vlasti nije samo nenačelno i bezobrazno ima li se na umu ono što istodobno zahtijeva za tursku manjinu na Cipru – koja je dospjela na helenski Cipar s bajunetama osmanske vojske – nego je i opasno jer izražava strateške ciljeve vanjske politike koja želi obnoviti kulturnu i političku hegemoniju Turske na prostorima bivšega Osmanskog Carstva na Balkanu. Pritom se najviše oslanja na Bošnjake i bošnjačku političku dinastiju Izetbegović koja je uspostavila nekakav pseudovazalni odnos s nasljednicima osmanskih vladara BiH.

Jesu li 2016. sve to na umu imali najviši hrvatski dužnosnici – od predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović preko politički potpuno nepismenog premijera Tihomira Oreškovića do vođe HDZ-a Tomislava Karamarka – koji su razdragano pozdravljali “prijatelja Erdoğana” u Zagrebu? Imaju li to na umu danas kada, u povodu obilježavanja obljetnice gušenja državnog udara, veleposlanica Turske u Zagrebu javno tvrdi da Hrvatska u svemu podržava Tursku? No, umjesto demokratski nevjerodostojne Turske, tu će koncepciju političkog preuređenja BiH gurati Njemačka, koja nakon izlaska Velike Britanije postaje jedina stvarna politička vladarica Europske unije, sa svojom vlastohlepnom kancelarkom koja je, kako su nas javno uvjeravali, politička pa i osobna prijateljica HDZ-ovih premijera, od Sanadera do Plenkovića. Briga Njemačku i njezinu kancelarku za posljedice izvanjski nametnute politike otprilike polovici stanovnika BiH koje će, u to uopće ne treba sumnjati, biti dalekosežne i pogubne. Nije zaludu puk davno sažeo svoje životno iskustvo u izreku: čuvaj nas, Bože, prijatelja, neprijatelja ćemo se čuvati sami.

Autor: Mirjana Kasapović

Izvor: Jutarnji list / GLOBUS

 

Facebook komentari

komentari

x

Check Also

ITAcademy vam za svoj rođendan poklanja 40% popusta

Za rođendan obično slavljenici dobijaju poklone, ali ITAcademy za svoj divan dan organizuje nešto drugačiju proslavu. U rođendanskoj nedjelji, ITAcademy poklanja popust od čak 40% na cijenu upisa, a svi ...